Mojsije i pas dalmatinac

 

Bogatstvo kamenih figura na kapitelima u franjevačkom klaustru po svojoj raznolikosti je nešto jedinstveno i nadaleko poznato. Na kapitelima u kamenu prikazane su ljudske glave u raznim pozama i izričajima, mitološka bića, zmajevi, maske, životinje i ptice… Tu je orao koji u pandžama drži zeca. U nizu prikaza ljudskih lica je i glava čovjeka otečena uslijed zubobolje, što se tumači da je klesara dok je radio bolio zub, te je to jedan od pokazatelja da su majstori kod rada imali potpunu slobodu izražavanja.

Na zapadnoj strani na kapitelu 18 je figura u kojoj se prepoznaje starozavjetni lik Mojsija. Nije ništa čudno da se u franjevačkom klaustru našao jedan biblijski lik. Neobično je međutim da tog čovjeka, koji u rukama drži knjigu, kleči i svojim leđima pridržava krov iznad donje šetnice, grizu psi. Sa strane iza njegove klečeće figure prikazana su dva različita psa i svaki od njih grize po jednu Mojsijevu nogu. Jedan pas je prepoznatljiv i predočava dalmatinca, grize Mojsijevu lijevu potkoljenicu. Drugi pas, koji više sliči zmaju, s izrazito jakim repom i velikim zubalom, grize mu desnu nogu.

Uz biblijsku poruku koju ova kompozicija zacijelo šalje, ovdje je u kamenu čitljiva i ona druga o psećem svijetu. Može se zaključiti da je umjetnik koji je u kamenu klesao pse, u prvoj polovici 14. stoljeća, vjerojatno bio upoznat s teorijom da pas dalmatinac porijeklo vuče iz starog Egipta, budući da ga je ovjekovječio s Mojsijem. Možda se i drugi pas, u ovom trenutku neidentificirane pasmine, može također povezati s Egiptom? Za pretpostaviti je da su ovi psi u to vrijeme živjeli u Dubrovniku i trčkarali oko majstora dok je ovaj klesao kamen, pa je njihove likove prenio na kamen kao figure u funkciji statike.

Postavlja se nužno više pitanja: Što znači scena koja ima vezu s izlaskom iz ropstva, i koja je njena poruka isklesana u kamenu? Zašto Mojsija grizu psi, i zašto ga grize dalmatinac?

Glavni odgovor može dati samo figura Mojsija koja je prikazana kako s dugim pokrivalom preko glave, kleči na zemlji i ispod duge brade čvrsto s dvije ruke drži otvorenu knjigu. Knjiga očito predstavlja petoknjižje (pentateuh) prvih pet knjiga Staroga Zavjeta, a to su: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon. Petoknjižje, u kojem je opisano stvaranje svijeta do Mojsijeve smrti, u Novom zavjetu jednostavno se zove Zakon ili Knjiga Mojsijeva. Mojsije koji u ovom zgrčenom položaju drži „svoju knjigu“, nije tu samo stoga što mu je konstruktor odredio statičku ulogu terase klaustra. Sagnut je simbolički zbog svoje vjernosti i odanosti Jahvi. Njegova pokornička poza otkriva molitveni stav čovjeka koji je iz egipatskog ropstva tokom 40 godina kroz pustinju vodio narod prema obećanoj zemlji. Ovaj pokajnički položaj, obuhvaća takoreći sve ono što je Mojsije do tog trenutka za Jahvu i za narod učinio, kako to opisuje knjiga Izlaska. Nakon što se Gospodin objavio Mojsiju na brdu Horebu kao Bog otaca njegovih, Abrahama, Izaka i Jakova, i saopćio mu svoje ime Jahve, dao mu je zadatak da izvede izraelski narod iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Sklopio je Jahve preko Mojsija savez s narodom, ali je narod vrlo brzo savez pokidao, klanjajući se zlatnom teletu kao bogu. Mojsije je molio Jahvu, da se smiluje narodu, i Bog ga je uslišao. Ovaj čovjek Božji u srdžbi je razbio kamene ploče saveza s deset zapovijedi, koje je sam Bog svojom rukom ispisao. Mojsije je i drugi put molio Jahvu da narodu grijeh oprosti: »Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.“ (Izl 32,31-32). Jahve mu je odgovorio da će izbrisati iz svoje knjige onoga koji je protiv njega sagriješio, ali će ih zbog njihova grijeha kazniti. (Izl 32,33-34). Tražio je zatim Jahve od Mojsija da u kamenu iskleše nove ploče na koje će on napisati riječi koje su bile na prijašnjim pločama, te je tako obnovljen savez.

Knjiga Brojeva (20, 2-13) otkriva ipak Mojsijevu pogrešku. Nije se pouzdao u Gospodina, pa su on i Aron kažnjeni da ne uvedu narod u obećanu zemlju. Iako je Mojsije naoko time oštro kažnjen, Novi zavjet pokazuje da je tu bila riječ samo o simboličnoj kazni. Jer, sam Isus svojim suvremenicima govori: „Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?“ (Iv 45-47). Da je bila riječ o simboličnoj kazni potvrđuje i događaj preobraženja na gori, gdje se uz Isusa i Iliju također pojavljuje Mojsije (Mt 17, 1-13; Mk 9, 2-13; Lk 9, 28-36).

Ova kratka rekapitulacija Mojsijeve uloge u izlasku Izraelskog naroda iz egipatskog ropstva, upućuje na to da prizor na kapitelu prikazuje trenutak kada Mojsije moli Jahvu da se smiluje i oprosti narodu. Knjiga u njegovim rukama, može se promatrati kao knjiga zakona Božjega – Tora. U slučaju da ga ne usliši, Mojsije od Boga traži da ga izbriše iz te knjige.

Nedvojbeno je ovaj umjetnik s teološkom naobrazbom htio na ovom kamenom kapitelu prikazati Mojsija u molitvenom stavu.

Kako se u ovu scenu molitve prošnje uklapaju psi koji grizu Mojsija? Pas vrijedi kao čovjekov dobar prijatelj i često se veže uz gospodara. Ipak, pas može biti vrlo opasna životinja, koja se koristila i u ratne svrhe. U te svrhe, poznato je, korišten je i dalmatinac kao pratitelj konjanika. Četiri dalmatinca na drugom kapitelu izgledaju miroljubivo i njihove prignute figure imaju funkciju u nosivoj konstrukciji klaustra, kao uostalom i ova scena s Mojsijem. Kod ove „biblijske scene“ psi međutim nisu miroljubivi. Napali su gospodara, i to Mojsija koji vrijedi za vođu njihovih gospodara. Jednog čovjeka napala su dva psa i svaki od njih grize po jednu njegovu nogu. Nije riječ o nekoj zaigranosti pasa, niti o pozi koja je umjetniku slučajno došla na pamet. Radi se o promišljenoj konstrukciji koja šalje teološku poruku. Tako strašni ugrizi ovdje simbolički mogu predstavljati višestruko mrmljanje Izraelaca i prigovore Mojsiju i Aronu zašto su ih doveli u pustinju, da žeđom pomori njih, njihovu djecu i njihovu stoku (Izl 14,11). Psi ovdje mogu predstavljati ljude, koji se gube i ponašaju „životinjski“, prave zlatno tele i klanjaju mu se kao bogu. Može se u njihovim zagrizima očitati želja Izraelaca da spriječe Mojsija u molitvi, da ga odvrate od klanjanja Bogu koji ih je uveo u pustinjske nevolje. Prikaz se može čitati i kao želja naroda da se Mojsija privoli da se moli njihovu „zlatnom bogu“. Psi također naravno predstavljaju i životinje, koje se sa svojim gospodarima osjećaju prevarene i ugrožene, pa otuda ovdje njihov krvoločni napad. Inače, u Bibliji se na sedamnaest mjesta spominje pas. Ne postoji, međutim, takav izričaj koji bi se doslovno moglo povezati sa scenom na ovom kamenom kapitelu. Navod blizak po smislu i najbliže mjesto u opisu izbavljenja iz egipatskog ropstva donosi knjiga Izlaska. Tu se kaže: „Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.’ Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina.“ (Izl 11,17). Riječ je tu, prema svetom piscu, više o razlici koju Jahve pravi između poganih Egipćana i vjernih Izraelaca. Također je tu govor o psima lutalicama u kojima se u stvari prepoznaju pogani. O njima pjeva i psalmist: „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile, probodoše mi ruke i noge.“ (Ps 22,17). Ili pak: „Uvečer se vraćaju, reže poput pasa i trče po gradu“ (Ps 59,7). Predočeni psi na kapitelu ne samo da laju, nego napadaju čovjeka, pa citirani tekstovi mogu nuditi zaključak da se ovdje radi o egipatskim psima, koje su Izraelci poveli sa sobom da im čuvaju stoku i da im na druge načine služe. U trenutku kolebanja naroda i ovi ratni psi našli su se na strani kolebljivaca. Navedeni biblijski citat, koji na neki način razlikuje izraelske od egipatskih pasa, upućuje pak na činjenicu da su Izraelci imali i svoje mirne pse. Njih pak otkrivamo samo u knjizi Tobijinoj, gdje je pas opisan kao pratitelj čovjeka (Tob 6,1 i 11,4).

Majstor, koji je isklesao ovaj kapitel, očito je bio upućen ne samo u biblijski nego i u pseći svijet. Biblija inače na pse, osim u spomenutoj Tobijinoj knjizi, uglavnom gleda kao na zle i nečiste životinje. A u Egiptu su pak životinje, pa tako i psi, značili sasvim drukčiju vrijednost. Štovani su kao bogovi ili božji pratioci.

U ovoj sceni mogu se prema tome prepoznati oni koji prigovaraju Mojsiju što ih nije ostavio u Egiptu, gdje su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje“, nego ih je doveo u pustinju (Izl 16, 3). Po tom tumačenju, klesar je ovim prizorom htio reći da su protiv Mojsija i njegova saveza s Bogom pogani, oni koji su zlatno tele napravili. Dok on moli Jahvu da se smiluje narodu „ujedaju ga“ oni koji su protiv te molitve i koji se opet okreću Egipćanima. Njih na ovom kapitelu predstavljaju zli psi, a jedan od njih je dalmatinac.

Ako pozornost skrenemo s ovakvog mogućeg tumačenja i biblijske uloge u kojoj se našao dalmatinski pas, iz ove scene može se čitati i njegova duga povijest i njegovo vjerojatno egipatsko porijeklo. Ta vrlo stara teorija dobila je ovdje u franjevačkom klaustru još u starom vijeku potvrdu u kamenu. Mojsije koji je iz egipatskog ropstva kroz pustinju vodio narod u obećanu zemlju prikazan je u poniznom molbenom stavu pred Gospodinom. Uz narod su išle životinje, koje su čuvali psi. Dva psa, dvije različite pasmine, ovdje su iza Mojsijevih leđa, a jedan je lako prepoznatljiv kao dalmatinski pas. Zanimljivo je da je i ovaj njegov lik, kao i neki dalmatinci na drugom kapitelu, u domovinskom ratu pogođen gelerom i možda tako spasio nekoga koji je u tom trenutku radio u ljekarni.

Može se gotovo sa sigurnošću tvrditi da pet pasa dalmatinaca prikazano na kapitelima klaustra predstavljaju najstarije figure tih pasmina u našim krajevima. A stara pretpostavka, da su ovi hrtoliki psi iz Egipta došli u područje ilirske Dalmacije preko Male Azije i Grčke, potvrđena je ovdje u kamenoj plastici gdje se tog psa veže uz Mojsija i izlazak Izraelaca iz Egipta. A da psi dalmatinci potječu iz Egipta potvrđuju njihovi prikazi na grobnici egipatskog vezira Rekhmire iz vremena oko 1450. prije Krista. To je upravo Mojsijevo vrijeme, i vrijeme izlaska Izraelaca iz egipatskog ropstva. Zanimljiva je u tom smislu i činjenica da je u grobnoj kapelici, koju je dao sagraditi isti vezir, pronađen crtež na kojem su prikazani robovi (Izraelci) s čitavim procesom proizvodnje opeka.

Kameni psi dalmatinci u klaustru Male braće dokaz su da je pasmina ovog psa već najkasnije u početku 14. stoljeća bila u Dubrovniku. U ovom podneblju ti su se psi snašli, prilagodili okolini i odatle se proširili svijetom pod imenom dalmatinski psi, pod imenom kraja s kojim su se srodili. U ovo naše vrijeme opet se i službeno po Međunarodnoj kinološkoj federaciji (FCI) zovu dalmatinski psi, a zemlja njihova porijekla Hrvatska.

Fra Stipe Nosić