Utorak, 2. kolovoza 2022.

u Male braće

Franjevačka svetkovina, Gospa od anđela (Blažena Djevica Marija Anđeoska) slavi se 2. kolovoza. Svetkovina je vezana uz obraćenje svetog Franje Asiškog, koje se dogodilo 2. kolovoza 1208. u crkvici svete Marije od Anđela, podno grada Asiza, poznatoj pod imenom Porcijunkula. Ta crkvica postala je okupljalište prvih Franjinih sljedbenika, svojevrsna kolijevka franjevaštva, u kojoj je Franjo osnovao Red Male braće (Ordo Fratrum Minorum). Za tu svetkovinu vezan je dan potpunog oprosta, tzv. Porcijunkulski oprost, kada u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni. Oprost mogu dobiti, ako se ispovjede, pričeste, pohode franjevačku ili župnu crkvu i izmole Vjerovanje i Oče naš, te izmole jednu molitvu na nakanu Svetog Oca. Oprost je 1216. sveti Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima koji pohode crkvicu Porcijunkulu. Kasnije je ta povlastica proširena na sve franjevačke crkve, a poslije i na župske. To slavlje podsjeća na povik svetog Franje okupljenim vjernicima u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. „Sve vas želim poslati u raj“, kada je objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, pokaju se i ispovjede.

Kako u drugim franjevačkim crkvama, tako i u crkvi Male braće svake godine tradicionalno se slavi blagdan Porcijunkule. Tu je on vezan uz sliku Marijina navještenja, koja je naslikana prema uzoru na staru sliku koja se nalazi u Asizu u crkvi Gospe od Anđela.

U crkvi Male braće, u utorak 2. kolovoza Porcijunkula će biti slavljena svetim misama u 7 i u 19 sati.

Ovako je fra Stipe fotoaparatom zabilježio otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara 10. srpnja 2022. sa zvonika Male braće. 

Fotograf Željko Šoletić u isto vrijeme s istog mjesta napravio je mnogo više fotografija. 

Fra Veselko Grubišić, aktualni gvardijan samostana Male braće proslavio je 26. lipnja 2022. u svojoj crkvi 50. godišnjicu misništva. Uz mnoštvo vjernika slavlje je uzveličao veliki broj svećenika. Propovijedao je fra Ivan Sesar, generalni vizitator fra Veselkove provincije.

Slavlje 50. godišnjice misništva U nedjelju 26. lipnja u 19 sati u crkvi Male braće fra Veselko Grubišić svečano će proslaviti 50. obljetnicu misništva.

Predavanje na temu „Tajne klaustra Male braće“ održat će fra Stipe Nosić u samom klaustru u srijedu, 22. lipnja 2022. u 20 sati. Bit će to Nosićev svojevrsni oproštajni nastup kojim će se oprostiti od Dubrovnika i Dubrovčana, nakon što je gotovo 19 godina proveo u dubrovačkom samostanu. Naime, na posljednjem kapitulu Zadarske franjevačke provincije fra Stipe je premješten u zadarski samostan sv. Frane.

Fra Stipe će uz pomoć nekih izabranih naglasaka predstaviti svoju knjigu Klaustar Male braće remek-djelo stvaralaštva koja zbog pandemije nije mogla biti predstavljena široj publici. Riječ je o monografiji o klaustru, ilustrirane uglavnom fotografijama umjetničkog fotografa Željka Šoletića, a koju je prošle godine na hrvatskom i na engleskom jeziku izdala izdavačka kuća FORUM d. o. o. iz Zadra.

Franjevački samostan Male braće

Franjevačka crkva sv. Frana u Dubrovniku zove se u narodu Crkva Male braće. Ime je zasigurno dobila prema službenom nazivu Reda, koji se zove „Ordo fratrum minorum“ (Red Male braće).  No, o njezinom nastanku postoji i legenda po kojoj su je sagradila četvorici sinova jednog kapetana. Legenda kaže kako je žena toga kapetana rodila četvorke. Šokirana tim događajem odlučila je zadržati samo jedno dijete. Kapetan je spletom okolnosti saznao za njezine namjere te u posljednjem trenutku spasio ostalu djecu, povjerivši ih časnim sestrama da ih odgajaju. Nakon nekoliko godina odlučio je tri sina, koji su živjeli kod časnih sestara, dovesti svojoj ženi i četvrtom sinu. Od tada su svi sretno živjeli zajedno. Nakon što su odrasli,  četvorica braće plovili su morima. Kao znak zahvalnosti časnim sestrama sagradili su veličanstvenu crkvu unutar gradskih zidina. Po njima je, kako legenda hoće, crkva dobila ime „Crkva Male braće“.

Djeca dječjeg vrtića „Leptirić“ iz Trstena, uz pomoć svojih „teta“ izrazila su ovu legendu svojim opisom i slikama i za blagdan sv. Antuna 2022. slikovnicu su darovala samostanu Male braće.

Svetog Antuna, sveca čitavoga svijeta, obično se prikazuje kako u naručju drži dijete Isusa. Prizor se veže za priču da je Antun prenoćio kod pobožnog čovjeka koji mu je ponudio prenoćište i bio svjedok scene kako sveti čovjek drži dijete Isusa u naručju.

Jedno tumačenje ovog događaja govori o tome kako je sveti Antun tako poznavao sveto pismo da je njegovo znanje rezultiralo ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. U djetetu koje se u njegovu krilu veseli nazire se prema tom tumačenju odgovor neba na ovu veliku Antunovu ljubav. Drugo tumačenje ovog događaja naglašava kako su sva znanja, sva istraživanja i mudrosti bezvrijedna, ako ne vode utjelovljenom Božjem Sinu. Uz ovaj cvjetić može se dovesti i veza svetog Antuna s djecom. Nije zato čudo da se ona okupljaju oko njegova kipa. Tako je bilo i na ovogodišnji blagdan sv. Antuna kod blagoslova djece u crkvi Male braće.

Za blagdan sv. Antuna crkva Male braće priprema se pobožnošću „trinaest utoraka“ i devetnicom/trodnevnicom. Na sam blagdan, 13. lipnja, bit će slavljene sv. mise: u 6; 7; 8; 9,30 i u 11 sati. U 18 sati bit će blagoslov djece i cvijeća, a u 19 sati je svečano misno slavlje. Trodnevnicu i svečano misno slavlje  predvodit će fra Pavle Ivić, ovogodišnji mladomisnik Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra.

Srijeda, 25. svibnja 2022. u 19:30 sati

Kula nad Kamenitim vratima, Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ – Zagreb

PROMOCIJA CD IZDANJA

ANGELUSI – SKLADBE FRA BERNARDINA SOKOLA

Izdavač: Hrvatsko društvo dr. fra Bernardin Sokol – Kaštel Sućurac

Suizdavač: Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ Zagreb

Predstavljači:

Josip degl' Ivellio, Zmaj Brački II., umjetnički voditelj projekta, Pročelnik Umjetničke sekcije DBHZ i Predsjednik Hrvatskog društva dr. fra Bernardin Sokol,

fra Bernardin Škunca OFM, Zmaj od Punte mira, doživotni počasni Predsjednik Hrvatskog društva dr. fra Bernardin Sokol (in absentia),

Lidija Horvat Dunjko, Zmajica od Zagorja IV.,

Milivoj Bratinčević, zmajski pripravnik, Dopredsjednik Hrvatskog društva dr. fra Bernardin Sokol

GLAZBENI PROGRAM:

AVE MARIA – Kad ujutro slavuj pjeva – Lidija Horvat Dunjko

ANGELUS V. – Večernje zvono – Emanuel Tomljenović, ansambl

ANGELUS II. - Noć bježi već – Lidija Horvat Dunjko, ansambl

ANGELUS VI. – Predvečerje tiho pada – Emanuel Tomljenović, ansambl

ANGELUS I. – Kad zora počne – Lidija Horvat Dunjko

AVE MARIA – Kad nam sunce mrije – Lidija Horvat Dunjko

Lidija Horvat Dunjko sopran

Emanuel Tomljenović tenor

Teodora Sucala Matei violina

Mario Čopor glasovir

Josip degl' Ivellio umjetnički voditelj

​U staroj gradskoj jezgri Dubrovnika u vrtu franjevačkog samostana obnovljena je kamena kuća koja je sagrađena 1925., a služila je kao pogon za proizvodnju voštanih svijeća, pa je po tome i prozvana „Voštarnica“. Bila je u funkciji sve do 27. travnja 1983., kada je u požaru izgorjela. Ostali su samo zidovi, koji su gotovo četrdeset godina narušavali vizuru starog grada. Nakon što je ishodovana građevinska dozvola, kao i svi drugi potrebni dokumenti, radovi na rekonstrukciji zgrade započeli su u siječnju 2021. Vodstvo grada Dubrovnika, odobrilo je korištenje gradske površine izvan zidina gdje je bila postavljena velika dizalica. Pomoću nje preko zidina dopreman je građevni materijal i odvožen otpad. Dizalica je na prostoru „paščare“ bila do 10. svibnja 2021., do kada su bili gotovi glavni radovi na objektu, a potpuna obnova završena je u rujnu 2021. U prizemlju obnovljene zgrade uređena je dvorana, do koje se dolazi prilagođenim prilazom iz Medovićeve ulice. Dvorana je dobila ime „Sokol“ po franjevcu Bernardinu Sokolu, poznatom glazbeniku koji je teologiju studirao u samostanu Male braće i kasnije kao profesor u njemu određeno vrijeme živio. Sokol je, čini se, zbog toga što se nije ustezao isticati svoju pripadnost Hrvatskom narodu, od partizana iz samostana na Badiji odveden 28. rujna 1944., nevin i bez suda ubijen i bačen u more. Dvorana svoje ime ima zahvaliti i „Hrvatskom sokolu“, društvu čiji su članovi između ostalog njegovali tjelovježbu i protivili se odnarođivanju u okviru Austro-Ugarske monarhije. Društvo je u Dubrovniku počelo rad na osnivačkoj skupštini 13. listopada 1904., a barjak koji je mjesto našao u dvorani napravljen je 1905. Društvo je  djelovalo u samostanu Male braće do Prvog svjetskog rata, kad mu je bio zabranjen rad. Istu sudbinu doživjelo je društvo „Hrvatski sokol“ na nacionalnoj razini za vrijeme nekoliko država koje se nazivaju Jugoslavija: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1921). Kraljevina Jugoslavija (1929) 6. prosinca 1929. donijela je i zakon kojim se osniva viteško društvo „Soko Kraljevine Jugoslavije“, a ukidaju sva kulturno-tjelovježbena društva. Po kralju Aleksandru postojao je samo jedan jugoslavenski narod, pa je i državna cenzura koju je uveo u vremenu od 1930. do 1935. zabranjivala svako spominjanje hrvatskog imena. Žandari su u to doba olako potezali bajonete na ljude koji su pjevali hrvatske pjesme. Ista politiku nastavili su i partizani za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i Demokratska Federativna Jugoslavija (1945) i njezine nasljednice. Bernardin Sokol nije imao posebne veze s društvom „Hrvatski Sokol“, ali je živio u vremenu kad su pojmovi hrvatstvo i sokol bili pod posebnim povećalom. Nije mu išlo u prilog što se zvao Sokol, a pogotovo što je bio Hrvat, kako otkriva njegovo oproštajno pismo koje je na pisaćem stroju pisao u posljednjem mjesecu svog života, (započeo ga je pisati 24. kolovoza, a završio 12. rujna 1944.). Pismo su ubojice odnijeli sa sobom iz njegove sobe prilikom hapšenja, a danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u dosjeu s imenom Sokol Bernardin, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219. U pismu Sokol, između ostalog konstatira »[...] jer su me partizani imali prije na zubu, pa su me u prosincu tražili među našima u Blato i govorili doći će nam Soko prije ili kasnije (...) Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata.« U tom Sokolovu pismu, revni OZN-ini isljednici podcrtali su svaku riječ gdje se spominje „Hrvat“ ili „hrvatsko“. Ispada da je fra Bernardin kriv što se zvao Sokol, što je bio Hrvat, i što je skladao toliko „hrvatskih“ misa i pjesama. Bio je Hrvat u vrijeme kad je to opasno bili biti. K tome zvao se Sokol, pa je možda u očima progonitelja i ubojica kriv bio i samo zato što se tako zvao. Iako je fra Bernardin Sokol bio veliki glazbenik, a ime mu je još za života ušlo u nekoliko stranih stručnih leksikona, gotovo do nedavno o njemu se nije smjelo govoriti. Zahvaljujući njegovim glazbenim radovima, koji su uglavnom sačuvani u samostanu Male braće, kao i novim radovima poznatih hrvatskih i slovenskih glazbenika o njegovu radu, ponovno je postao poznat i cijenjen, a Skupština Dubrovačko-neretvanske županije 2019. posthumnom nagradom priznala je njegov glazbeni rad.

Fra Stipe Nosić

U utorak, 5. svbnja 2022. godine u jutarnjim satima u Kliničkom bolničkom centru „Sušak“ u Rijeci preminuo je u 74. godini života, 56. godini redovništva i 47. godini svećeništva fra Josip Vidas, član Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra.

O tome više vidi: 

https://www.ofm-sv-jeronim.hr/premino-fra-josip-vidas/

Na svom Emaus putu postulatni Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca posjetili su Franjevački samostan Male braće. Pod vodstvom povjerenika za odgoj i obrazovanje Mladena Delića uključili su se u neke zajedničke samostanske čine, te pjesmom i molitvom nakratko pomladili ovu dubrovačku franjevačku obitelj. Fra Vito Smoljan uputio ih je u duhovnu i kulturnu baštinu ovog drevnog franjevačkog samostana.

Fra Stipe Nosić

Potres 22. travnja 2022. u crkvi Male braće oštetio je dio glavnog oltara. Riječ je o mramornom baroknom oltaru koji je napravljen nakon velikog potresa 1667., u kojem je bila potpuno uništena stara crkva iz 1317. Oltar je smješten ispod luka, a rad je majstora Celija Toshini iz Ancone 1712. Na vrhu oltara dva su anđela koji su između sebe imali veliki kameni križ težine oko 100 kilograma, a bio je sidren na tijelo oltara i učvršćen za luk. Uslijed potresa popustila su učvršćenja pa je jedan dio križa pao u kor iza oltara, raspao se, i zadržao se uglavnom na grobnoj ploči biskupa Anđela Franchi koji je tu ukopan 1751.  Drugi dio križa udario je u menzu oltara, malo je oštetio, i raspao se u više komada, te se zaustavio u crkvi na podnožju oltara.

Fra Stipe Nosić

Sveti Antun na kipovima i slikama obično se prikazuje kao svetac u franjevačkom habitu s ljiljanom, s knjigom i ognjenim plamenom, s djetetom Isusom u naručju i kao svetac s ispruženom rukom u kojoj je kruh za siromahe. Kip sv. Antuna u crkvi Male braće izgorio je zajedno s crkvom u velikom potresu 1667. Povjesničar fra Frano Jurić u rukopisu (AMB 2392/4) piše da je Republika dala sagraditi novi oltar i novi kip sveca. Kip ima ispruženu desnu ruku i povezuje se s predajom o čudu s mladim vlastelinom. „Narodna svijest“1932. donijela je predaju o tome. Ovdje je njezin veći dio: „Još od starih republikanskih vremena u Dubrovniku se štuje na osobiti način sv. Antuna i to u crkvi Male braće. Svečev kip stoji vrh oltara, ima mu preko dvijesto godina, a potječe od nepoznatog umjetnika, divno urezan u drvu. Svetac na lijevoj ruci drži Djetešce Jezusa a u desnoj ruci nema ništa nego je drži nizdoli spuštenu i otvorenu kao da je nešto ispustio.

Predaja nam priča da se je bio neki mladi vlastelin strastveno zaljubio u neku djevojčicu, koja ga nikako nije voljela, nego ga odbijala. On nije htio da to razumije nego je sve isto intačio. Ona da ga se napokon riješi, predloži mu stvar nemoguću, skoro ko u šali: ´Samo bi pristala, kad bi mi donio oni prsten s ruke sv. Antuna!´ — Mladić, koji je bio zaslijepljen ljubavi, bio je pripravan na bilo koju žrtvu samo da dobije djevojčicu. Jedne večeri ostane nakon Viadora u crkvi i neopaženo tiho se uvuče i sakrije u konfesuriju, s namjerom da u gluho doba noći izvrši svoju zlu namjeru. Zbilja, u neko doba, kad je računao, da je u samostanu sve pozaspalo, izvuče se iz konfesurije i pogje k oltaru sv. Antuna pa se uspenje na oltar do Svečeva kipa i pruži ruku da skine prsten, ali u taj čas Svečeva ruka uhvati ga snažno za vlase, tako da on izgubi svijest i ostane tu ukočen ko mrtav. U ovom nesretnom stanju ostane mladić sve do jutra, do časa kad je brat lajik došao da otvori crkvu. Lajik se strašno prestraši kad ugleda na oltaru čovjeka u podobi smrti, pa brzo pobježe iz crkve i otrči te pobuni svijeh u samostanu. Svi fratri dojure u crkvu, te se na to vigjenje prestraše i zgroze! Nijesu s početka razumjeli i nijesu mogli da se snagju. Neki su prepoznali mladog vlastelina tu ukočena, ko ukovana, sa izrazom smrti na licu. Gledali su kako ga Svečeva ruka drži čvrsto za kose i da ga ne pušta na sve njihove molitve. Nekomu od njih dogje na pamet da dozovu Padre Grizu, koji je ležao teško bolestan, da bi on došao moliti Sveca da pusti tog nesretnog mladića. Zbilja dogje Padre Grize ali reče fratrima, da je on u redu mlagji od sv. Antuna zato neka ga časom u zboru imenuju starješinom, da tako može on zapovijedati. Oni to izvrše na brzu ruku. Onda Padre Grize stupi pred oltar i reče: `Brate Antune, kako si bio u životu poslušan svojim starješinam, budi i sad! Zapovjedan ti, da pustiš tog čovjeka!´ Odma se otvori Svečeva ruka i čovjek padne doli, koliko je dug i širok.”

O događaju je 1921. pisao i fra Frano Jurić u svom „Vođu po Franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku“. On konstatira: „O kipu sv. Antuna Male braće i dandanas kola narodom tradicija, kako on zaustavi na svojem oltaru jednog plemića-mladića, koji mu htjede sa prsta skinuti prsten, e da ga pokloni svojoj ljubljenoj, rodom pučanki.“ Dodaje, također, da „Pater hronista ne zabilježi ovaj fakat, jer on nije bio častan za plemiće.“

Predaju s prstenom i mladim vlastelinom opisao je na njemačkom jeziku fra Urban Talija, u knjizi koja je 1932. povodom 700. godišnjice smrti Sveca izišla u Beču. Također je fra Leonard Rusković u Buenos Airesu 1942. objavio svoju pjesmu o toj predaji.

Dubrovački slikar Scattolini je na jednoj minijaturi (dim. 32x22 cm) na procesualnim nosilima za svečev kip ovjekovječio tu scenu. Naslikao je kip sv. Antuna kako ispruženom rukom za kosu drži mladog vlastelina na oltaru. Iznad je natpis, dio molitve Svecu: „et gaudiis perfrui mereatur aeternis”. Uz tri scene koje su vezane za životopis Sveca, a koje je slikar stavio na nosiljku (kruh sv. Antuna; zaštitnik pomoraca, i sv. Antun pred papom Grgurom IX.), četvrta je vezana za Dubrovnik, odnosno za predaju o svečevu kipu u crkvi Male braće.

Fra Stipe Nosić

Slikar Ivo Scattolini na svečanu procesualnu nosiljku za kip svetog Antuna stavio je i scenu s tim svecem pred papom Grgurom IX., na minijaturi ulje na drvu (dim. 40x22 cm). Iznad slike na okviru je natpis: „laetificet, ut spiiritualibus semper muniat. auxilis”. (U ovom dijelu latinske molitve sv. Antunu, uz skraćenu riječ muniatur, potkrale su se dvije pogreške, i to: u riječi “spiritualibus” u kojoj je jedno “i” viška, a u riječi “auxiliis” jedno “i” nedostaje). Događaj je opisan još u životopisu sv. Antuna. Radi se o tome da je osnivač franjevačkog reda sv. Franjo Asiški svojoj braći ostavio pravilo koje počiva na tri zavjeta (siromaštvo, poslušnost i čistoća) što je vezao uz „opsluživanje Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista“, a to je uključivalo odricanje od imetka, život od vlastitoga rada, a ako to nije bilo dovoljno onda i od prošnje. Ipak, već nekoliko godina nakon njegove smrti na Generalnom franjevačkom kapitulu za Duhove u Asizu 1230., zbog potrebe da se organizira život zajednice, došlo je u tom pitanju do podjele braće na rigoriste i umjerene. Rigoristi ili strogi smatrali su da se Pravila i Oporuke sv. Franje ne smiju tumačiti, nego uzimati „sine glossa“ (bez ikakva tumačenja). Umjereni su smatrali da zbog promjene prilika treba prilagoditi shvaćanje Pravila. Odlučeno je tada da se papi u Rim pošalje delegacija koju je vodio tadašnji generalni ministar Giovanni Porenti, kako bi papa razriješio dvojbe. Član delegacije bio je i franjevac Antun, ali kako papa Grgur IX. nije na pitanja odmah mogao odgovoriti, taj kasnije proglašeni svetac ostao je u Rimu četiri mjeseca, sve dok papa nije dao razjašnjenja tih dvojbi. Papa je to učinio bulom „Quo elongati“ 28. rujna 1230., kojom je odredio da Oporuka franjevce ne obvezuje jer se zavjetuju samo na Pravilo. Tim dokumentom dopustio je i da se braća preko posrednika smiju služiti novcem. Protumačio je da oni ne posjeduju ništa nego se samo smiju služiti stvarima. Od tuda i činjenica da imovina franjevaca titularno pripada sv. Stolici, i da su samostani u prošlosti kao upravitelje u novčanim i materijalnim stvarima imali opunomoćene zastupnike, takozvane sindike. Kao što će povijest pokazati taj dokument nije riješio problem. Pitanje je na više kapitula opet razmatrano, a zadovoljavajući odgovori za svu braću nisu nađeni, pa zbog toga kasnije dolazi i do podjela u Franjevačkom redu. Slikar Cesare Sermei (1581-1668) na temu „Sveti Antun pred papom Grgurom IX.“ naslikao je u bazilici sv. Antuna u Padovi fresku 1609./10., koja se u toj crkvi nalazi među drugim oslicima o životu sveca.

Fra Stipe Nosić

Scattolini je na drugoj plohi procesualne nosiljke za kip sv. Antuna samostana Male braće, na minijaturi (dim. 32x22 cm), naslikao dva brodolomaca koji se bore s pobješnjelim valovima, a iznad njih u kutu minijaturni lik sv. Antuna s ljiljanom i s djetetom Isusom u naručju. Slikar je tu predočio Sveca kako bdije nad pomorcima, a kompozicija sugerira da su mu se brodolomci utjecali i da će ih on spasiti. Iznad slike na tom dijelu nosiljke je natpis: “Confessoris tui deprecatio votiva”. Izrađujući ovu scenu slikar je očito bio motiviran činjenicom da je sv. Antun zaštitnik pomoraca, uz to što je zaštitnik djece, ribara, siromaha, trudnica, zatvorenika, ali i svetac koji pomaže u pronalaženju izgubljenih stvari, kao i u bračnoj neplodnosti, Ovog sveca zaštitnikom pomoraca smatraju i franjevci, ali i oni koji se mole u njihovoj crkvi. Potvrđuje to i slika, ulje na platnu, na svečevu oltaru, glasovitog dubrovačkog slikara Iva Dulčića, slika koja ovjenčava nišu u koju je smješten kip sv. Antuna. Sliku je Dulčić naslikao 1962. inspiriran stihovima pjesme Si quaeris (Ak' čudesa), koja se pjeva u čast sv. Antuna. Na oltar je stavljena 1963., a na tom mjestu prije je bila slika nepoznatog autora iz 17. stoljeća, koja prikazuje pobožni puk koji se moli sv. Antunu. Stara slika u sredini ima otvor za nišu, a dosta je oštećena pa se čuva namotana na valjak. Na vrhu slike, među mnoštvom anđela naslikana su dva anđela koji između sebe drže traku s natpisom: „Ecce Gloria Domini apparuit: Exod. XVI“ (I gle pojavi se slava Gospodnja. Izl 16,10). Ispod njih s jedne i s druge strane po dva su anđela koji uz pomoć vrčeva prosipaju lepršave ledene kuglice kako bi osvježili molitelje. U donjem dijelu slike, ispod otvora za kip, između osoba koje mole zagovor sveca, stoji natpis „Petunt & accipiunt“ (Mole i dobivaju). Stih je to također iz pjesme Si quaeris (Ak' čudesa). Ispod natpisa na morskoj pučini vide se dva broda, a jedan od njih je dubrovačka karaka.

Fra Stipe Nosić

U samostanu Male braće svečano je predstavljena knjiga MARKO MARULIĆ, ISTORIJA SVETE UDOVICE JUDIT U VERSIH HARVACKI SLOŽENA. Povodom petstote obljetnice prvotiska, kritičko, studijsko i preslikano izdanje, profesora Zvonka Pandžića. Riječ je o knjizi koju je autor dugo pripremao i u kojoj je donio važna otkrića koja se tiču života i rada slavnog hrvatskog književnika. Radi se zapravo o tri knjige u jednoj, kojima prethodi opsežni monografijski predgovor. Prva donosi: prvo kritičko izdanje Judite uopće u izvornom pravopisu s kritičkim aparatom. Druga: studijsko izdanje za šire čitateljstvo preneseno transkripcijom u suvremeni hrvatski pravopis, što je u stvari tekst u suvremenom hrvatskom, pa Juditu svaki Hrvat, koji je čitao Bibliju, može razumjeti. A treća knjiga je: faksimil jedinoga u cijelosti očuvanoga primjerka prvotiska Judite, koji se čuva u knjižnici Male braće u Dubrovniku.

Samom predstavljanju knjige prethodila je prigodna izložba uz opširno tumačenje jedine potpuno sačuvane tiskane Judite iz 1521., povodom čijeg je prvotiska i Hrvatski sabor proglasio „Godinu Marka Marulića“. Uz original Judite bile su izložene brojne knjige kojima se Marko Marulić služio pišući tu knjigu. Neke od njih nalaze se u ovom dubrovačkom samostanu i sadrže Marulićeve crteže, metafore, stihove ili pojmove koje nalazimo i u Juditi. U svojoj knjizi i na prigodnoj izložbi prikazao je prof. Pandžić neka od saznanja o Marulićevu stvaralaštvu do kojih je došao za vrijeme svog petnaestogodišnjega istraživačkoga rada po mnogim europskim i hrvatskim knjižnicama i arhivima. Neka od njih iz temelja mijenjaju dosadašnje znanje o nastanku i izvorima Judite, prvog Marulićeva tiskanog djela na hrvatskom jeziku. Pri tom je posebno važan, od Pandžića otkriveni, vizualni lik Marulića kojeg je ovaj svestrani hrvatski humanist i kršćanski pjesnik kao autoportret ostavio u inkunabuli br. 61, Franjevačkog samostana na Košljunu.

Događaju su između ostalih prisustvovali: izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora, Gordana Jandrokovića, zastupnik Ante Bačić, voditelj Izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, a u ime grada Dubrovnika pročelnica za kulturu Julijana Antić Brautović i  Pavo Jančić, te predsjednik vlade Županije Zapadnohercegovačke Zdenko Ćosić

Fra Stipe Nosić

Marko Marulić napisao je ep Judita na hrvatskom jeziku pred više od pola tisućljeća. Po tom djelu on je kasnije prozvan „ocem hrvatske književnosti“. Franjevački samostan Male braće čuva jedini potpuni primjerak prvotiska toga Marulićeva djela. Prof. Zvonko Pandžić, koji se dugo bavi Marulićevim djelima, ovom samostanu dao je čast da bude nakladnik njegove knjige koju je priredio prigodom 500. godišnjice prvog tiska Judite. Knjigu je naslovio: MARKO MARULIĆ, ISTORIJA SVETE UDOVICE JUDIT U VERSIH HARVACKI SLOŽENA. Povodom petstote obljetnice prvotiska, kritičko, studijsko i preslikano izdanje. A Marulić je Juditu napisao, kako u njoj stoji: „Od rojen’ ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.“ Primjerak knjige koju čuvaju Mala braća otisnut je 13. kolovoza 1521. u Veneciji. U ovom samostanu više je Marulićevih knjiga i onih koje imaju vezu s njim. Po različitim tragovima, po knjižnim marginalijama pisanim Marulovom rukom, u tim i drugim knjigama Pandžić je došao do različitih vrijednih zaključaka, koje iznosi u ovoj knjizi i za koje daje uvjerljiva tumačenja. On je, kako njegova knjiga otkriva, pozorno čitao pismo koje je Marulić povodom Judite pisao kumu dom Dujmu Balistriliću, a koje je objavljeno kao svojevrsni predgovor Juditi. U tom pismu posvete kumu indirektno spominje Marulić izvore i uzore kojima se služio kod stvaranja svoje prve knjige na hrvatskom jeziku. Svećenik Balistrilić je po Maruliću očito bio sposoban s tekstom Judite uspoređivati tada slavne latinske i talijanske uzore. Pomno proučavajući ovu posvetu Pandžić je prepoznao mnoge detalje slavnih uzora koje je hrvatski pisac koristio kod stvaranja svog epa. U svojoj knjizi Pandžić zapravo nudi tri knjige. Prva je: prvo kritičko izdanje Judite uopće u izvornom slovopisu s kritičkim aparatom. Druga: studijsko izdanje za šire čitateljstvo preneseno transkripcijom u suvremeni hrvatski slovopis, što je u stvari transkribiran tekst u suvremeni hrvatski jezik, pa Juditu svaki Hrvat, koji je čitao Bibliju, može razumjeti. A treća je knjiga: faksimil jedinoga u cijelosti očuvanoga primjerka prvotiska Judite koji se nalazi u knjižnici Male braće. To je u stvari njezino treće faksimil izdanje, nakon što je to učinila JAZU 1950. i Muzej Grada Splita 2021. Pandžić je u Hrvatskoj i u Europi pronašao brojne nepoznate Marulićeve rukopise i zapise, i time u mnogome doprinio da danas njegovu Juditu možemo bolje razumjeti. Zato se ova monumentalna knjiga može zvati „Pandžićeva Judita“. Osim toga Pandžić je u inkunabuli Ovidijevih Metamorfoza (Opera. Vol. I. Metamorphoses; Bonus Accursius, ed., Venetiis 1489), koja je zasigurno bila Marulićevo vlasništvo s njegovim rubnim bilješkama (čuva se u franjevačkom samostanu na Košljunu, br. 61) našao Marulićev autoportret. Iako minijatura kao inicijal tu predočava pjesnika Ovidija, u slici se može prepoznati lik Marula kojeg je, njegov prijatelj i životopisac, Frane Božićević opisao sljedećim riječima: "Bio je srednjega stasa, širokih ramena, tijela ne ugojena, nego vitka, čela vedra i široka; oči mu bijahu crne, nos orlovski, lice pristalo, kosa poput kore kestena i duga, brada ozbiljna i časna; svi dijelovi tijela skladno su se slagali sa stasom". Pandžić nam u Godini Marka Marulića, koja se po odluci Hrvatskog sabora obilježava od 22. travnja 2021. do 22. travnja 2022., nudi iznimno vrijedno djelo o Marulu i njegovu stvaralaštvu. Zahvaljujući njemu, danas pet stoljeća poslije, imamo i predodžbu kako je taj znameniti Hrvat izgledao. Ova knjiga bila je najavljena za 13. kolovoza 2021., dan na koji je Judita prije 500 godina tiskana, ali zbog pandemije COVIDa-19 i drugih objektivnih razloga njezin tisak je odgođen. Izišla je ipak u „Marulićevoj godini“, a na njoj prof. Pandžiću treba odati veliko priznanje i čestitke. Uz predstavljanje knjige prof. Pandžić dubrovačkoj publici u jednodnevnoj prigodnoj izložbi približit će Marulićeve knjige samostana Male braće, kao i neka djela hrvatskih humanista koji su u svom radu slijedili Marulića.

Fra Stipe Nosić

Slikar Scattolini na svečano ukrašenoj procesualnoj nosiljci za kip sv. Antuna na prvoj slici od četiri minijaturne scene, ulje na drvu,  dim. 40x22 cm, prikazao je sv. Antuna kako na Stradunu ispred istočnih vrata crkve Male braće dijeli kruh potrebnima. Na slici je svetac koji u naručju drži dijete Isusa, a drugom ispruženom rukom dijeli kruh siromasima. Iznad scene je natpis s početkom molitve svecu: „Ecclesiam tuam, Deus, Beati Antonii”. Kompozicija s vratima crkve (Portal braće Petrović) upućuje na činjenicu da u toj crkvi pored oltara sv. Antuna postoji škrabica s natpisom „Kruh svetog Antuna”. Riječ je o tradicionalnoj humanitarnoj franjevačkoj akciji koju njeguju gotovo sve franjevačke crkve po svijetu. Iz škrabice, u koju svoje novčane priloge ubacuju dobrotvori, dijele se darovi siromasima. Praksa se razvila iz poznate zgode o kojoj izvješćuju još i pobožni Cvjetići o sv. Antunu. Riječ je o čudesnom uskrsnuću jednog djeteta po zagovoru sv. Antuna. Majka toga djeteta, koje se nepažnjom ukućana utopilo u posudi vode, našavši ga malo poslije, zavjetovala se da će u čast sv. Antuna siromašnima podijeliti žita koje odgovara djetetovoj težini. Takav zavjet prozvan je po tom slučaju „pondus pueri“ (težina jednog djeteta). Po uzoru na taj zavjet koncem devetnaestog stoljeća, proširila se humanitarna akcija pod imenom „Kruh svetog Antuna“ najprije u Italiji a potom po čitavom svijetu, tako da su majke moleći svečev zagovor za svoje dijete darivale kruha za siromahe, onolike težine koliko im je težilo dijete. I Mala braća vrlo brzo su se uključila u taj projekt, te su od dobivenih sredstava dijelila kruh potrebnima koji su dolazili na njihova vrata.

Danas u crkvi kod svečevog oltara pored škrabice visi slika s natpisom „Kruh svetog Antuna“. Slika prikazuje sveca kako dijeli kruh siromasima. Na sliku je u posebnom okviru dodan i tekst, koji se sastoji od kratkog životopisa sv. Antuna i molitve njemu. Tu je i pripjevna pjesma na latinskom i hrvatskom jeziku („Si quaeris miracula” = Ako čuda tražiš) koju je ispjevao fra Giuliano da Spira 1233. godine. Slika i tekstovi su tu kako bi one koji daju milodare u „Kruh svetog Antuna“ upoznali sa svecem, pomogli im u molitvi i ohrabrili u jačanju socijalne osjetljivosti. Franjevci Male braće nekad su pripremali jelo za siromašne, a danas od darova dobročinitelja pomažu potrebnim pojedincima i obiteljima. Osim toga sudjeluju u različitim drugim humanitarnim akcijama.

Fra Stipe Nosić

Sveti Antun Padovanski suvremenik je osnivača franjevačkog reda sv. Franje Asiškog. Vrlo brzo nakon smrti, već 30. svibnja 1232., proglašen je svetim od pape Grgura IX. Crkva Male braće poznata je po štovanju sv. Antuna. Od davnina ulicama grada obavljana je procesija s kipom sveca, a pobožnost Trinaest utoraka vrši se pred njegovim oltarom od 1899. do naših dana. Na blagdan sv. Antuna 13. lipnja 1931. posebno svečano slavljena je 700. godišnjica svečeve smrti. Za tu prigodu dubrovački slikar i restaurator Ivo Scattolini (1872 – 1945) dizajnirao je  procesualnu nosiljku za kip koja se tada prvi put koristila u procesiji. To drveno postolje oslikao je Scattolini s četiri minijature, tehnikom ulje na drvu, na kojima su predočeni događaji iz životopisa sveca i scene iz crkve Male braće povezane s njim. Minijature su naslikane na posebnim komadima drva i ugrađene u nosiljku. Ova minijaturna umjetnička djela prati natpis na latinskom jeziku, raspoređen na četiri plohe nosila, a glasi: „Ecclesiam tuam, Deus, Beati Antonii Confessoris tui deprecatio votiva laetificet, ut spiritualibus semper muniatur auxiliis, et gaudiis perfrui mereatur aeternis”. Natpis je u stvari molitva sv. Antunu, a znači: Crkvu tvoju, Bože, veseli zavjetni spomen blaženoga Antuna, tvojega ispovjedaoca, da bude vazda zaštićena duhovnom pomoći, i da zavrijedi uživati vječne radosti. Scattolinijeva nosila za kip na daleko su zasigurno najumjetničkija nosila te vrste. „Narodna Svijest“ od 10. lipnja 1931. zabilježila je vijest o njima, pod naslovom: „Novo umjetničko djelo u Franjevačkoj crkvi”. A izvještaj je formuliran na sljedeći način: „Nova nosila za čudotvorni kip sv. Antuna u ovdašnjoj Franjevačkoj crkvi izragjena su od domaćih majstora po nacrtu slikara g. Scattolini(a). Ova su nosila četverouglastog oblika u stilu ‚renesance’, naokolo ukrašena pozlaćenim bordurama (ukrasna traka kao porub – D.R.) i drugom rezbarijom, te divnim sitnoslikama iz života Svečeva. Ispod velike platforme, koju uzdrži osam stupića sa pozlaćenim kapitelima stoji pojas sa urezanim i pozlaćenim rimskim slovima na kojima se čita molitva Svecu. Sa strana pojedinih slika naslikani su lijeri u mozaiku, koji stoje u (h)armoniji s ostalom dekoracijom, te se odvajaju od boje slonove kosti, u ocaklini kojom su bojadisana cijela nosila. Podnožje nosila, koje svršava na četiri pandže, takogjer je ukrašeno zlatnom rezbarijom. Sve ujedno čini lijep utisak i zadivljuje. Čini nam se da je umjetnik namjerno slikao i postavio slike jednu u suprotnosti drugoj tako, da je odmah shvatljivo njihovo značenje. Nosila sa čudotvornim kipom bit će nošena u procesiji na dan proslave, te će ostati izložena u crkvi za vrijeme cijele osmine. G. Scattolini izvršo je dekoraciju na nosilima besplatno. Čestitamo našim mp. Franjevcima na lijepoj nabavci, koja će zaista uzveličati svečanost proslave  sedamsto(te) obljetnice velikog Čudotvorca, a napose čestitamo g. Scattolini(u) na lijepome djelu, kojim je obdario svoj rodni grad.”

Fra Stipe Nosić

Na digitalnom nosaču zvuka (CD-u) „Hrvatsko društvo dr. fra Bernardin Sokol“ objavilo je Sokolove „Angeluse“. Te skladbe nastale su na otočiću Badiji pored Korčule, 1939. godine, a riječ je od 11 Angelusa i dvije Ave Maria. Svečani koncert i promocija CD-a bit će u subotu 5. ožujka u 18 sati u crkvi sv. Jurja u Kaštel Sućurcu, te u nedjelju 6. ožujka u 12,30 sati u franjevačkoj crkvi na Poljudu u Splitu. Na koncertima će sudjelovati: sopranistica Lidija Horvat Dunjko; tenor Emanuel Tomljenović;  violončelo Iva Ilakovac; violina Teodor Sucala Matei; klavir Marijo Čopor, te umjetnički voditelj mo. Josip degl' Ivellio. Priređivač CD-a, i ujedno predsjednik Hrvatskog društva dr. fra Bernardin Sokol, degl' Ivellio u njegovoj najavi kaže: „Iako ciklus ovih trinaest skladbi ima samo jednu temu, raznolikost svake pokazuje bogatstvo umjetničke inspiracije i neupitno skladateljevo znanje kao i talent. Iako skladbe nisu lagane, te su kao i mnoge druge Sokolove skladbe „ispred svoga vremena“, kada ih slušamo možemo osjetiti meditativnost i duboku duhovnost ovog skromnog franjevca, pobožno predanog Blaženoj Djevici Mariji, čudotvornoj badijskoj Gospi od Otoka.“

CD-u je kao uvodnik priložena knjižica, a prvi je to izdavački pothvat Hrvatskog društva dr. fa Bernardin Sokol, kao i prvi CD uopće sa skladbama fra Bernardina Sokola, velikog, ali zanemarenog i obespravljenog te mučki ubijenog hrvatskog skladatelja i domoljuba.

Fra Stipe Nosić

U sakristiju Male braće nedavno je smještena procesualna nosiljka za kip svetog Antuna, koju je dizajnirao dubrovački slikar i restaurator Ivo Scattolini (1872 – 1945). Scattolini je radio u više dubrovačkih crkava i samostana, a zbog svoje profesije bio je također povezan i sa samostanom Male braće. U tom samostanu na stotine je umjetničkih slika i trebalo je mnoge od njih obnavljati. O jednom takvom velikom poslu kojeg je on obavio u samostanu izvijestila je „Narodna svijest“ 7. srpnja 1937. Riječ je o čišćenju i obnovi deset velikih baroknih slika, ulja na platnu (dim. 200x300 cm), koje prikazuju Isusov život, a nalaze se u crkvi na zidovima odmah ispod stropa. Nakon što je crkva srušena u velikom potresu 1667. obnavljana je punih 17 godina, a za to vrijeme služba Božja obavljana je u kapitularnoj dvorani, današnjem muzeju. O oltarima ckve, koji su uglavnom građeni poslije tadašnjeg njezinog novog otvorenja, sačuvani su neki dokumenti. O umjetničkim slikama, kao i o ovih deset, vrlo je malo podataka. One su tada očito po zadanim temama postupno izrađivane i stavljane na mjesto. Prema Scattoliniju te slike potječu od različitih autora. Danas one u smjeru kazaljke na satu (početak kod glavnog oltara na strani prema Stradunu) imaju sljedeći redoslijed: br. 1 rođenje Isusovo; br. 2 Dvanaestogodišnji Isus naučava u hramu; br. 3 Preobraženje Isusovo; br. 4 Duhovi; br. 5 Uskrsnuće; br. 6 Posljednja večera; br. 7 Ulazak u Jeruzalem; br. 8 Nevina dječica; br. 9 Izgon iz Hrama i br. 10 Poklon kraljeva. Ovakav poredak ne slijedi međutim tijek povijesnih događaja iz Isusova života. Slike bi kronološkim redom trebale biti poredane: Rođenje Isusovo, Poklon kraljeva, Nevina dječica, Dvanaestogodišnji Isus naučava u hramu, Izgon iz Hrama, Preobraženje Isusovo, Ulazak u Jeruzalem, Posljednja večera, Uskrsnuće, i Duhovi. Zasigurno su slike tim redom jedna po jedna i bile postavljene na južni zid a onda na sjeverni, i tako redom naizmjenično nakon što bi pojedina od njih bila gotova. Takav raspored jedino je logičan, pa se može pretpostaviti kako je kod nekog od skidanja slika došlo do zamjene mjesta slika br. 9 i 8, kao i br. 4 i 6. I godine 1937., kada je Scattolini očistio i restaurirao ove slike, crkva je bojana. Na jednoj bilješci sačuvanoj u arhivu samostana, napisanoj 2. kolovoza 1937., i potpisanoj zajedno s tadašnjim gvardijanom fra Nikolom Španjolom, on je naveo kako na slici Uskrsnuća stoji godina 1787., a da je slika posljednje večere napravljena na istoj vrsti platna kao i ta. Na istom dokumentu on je zapisao da slika sv. Sebastijana na zidu iznad glavnog oltara nosi potpis “Ferdinandus P. 1616.”, i da je ona, kao i slika sv. Roka na zidu na drugoj strani, prenesena na veće platno.

Vezu Scattolinija sa samostanom Male braće potvrđuje i podatak da je 1931. besplatno oslikao spomenutu nosiljku za kip sv. Antuna. Zahvaljujući njemu ostali su i zapisani nalazi poznatog povjesničara umjetnosti iz Firenze Giuseppe Fiocco koji je u kolovozu 1937. posjetio Dubrovnik. Za sliku Male braće, Gospa s malim Isusom, taj glasoviti stručnjak rekao je da potječe iz flamanske škole i da ima veliku umjetničku vrijednost. Kasnije je utvrđeno da je Madona s djetetom Isusom djelo slikara Jan Mabuse (Gossaert) iz 16. stoljeća. Slika je u noći u listopadu 1972. ukradena iz muzeja, zajedno s portretom Ruđera Boškovića, djelom autora Robert Edge Pine (1730-1788). U slici sv. Margarita Cortonska, ulje na platnu, koja se nalazi u sakristiji, ovaj stručnjak prepoznao je rad slavnog slikara Benedetta Luti (1666-1724). Isti stručnjak, po Scattoliniju, u velikoj slici sv. Franjo Asiški i sv. Jelena Križarica klanjaju se pravom križu, ulje na platnu, vidio je djelo Pietra da Cortona (Pietro Berrettini zvan Pietro da Cortona (1596-1669). Na tom tragu je i Timothy Clifford u članku „Dubrovnik: Italian Art c 1400-1800“, objavljenom u knjizi: Jadranka Beresford-Pierce (ur.), Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage. London: Frances Lincoln Limeted, 2009. Ovaj autor tu sliku atribuira, učeniku Pietra da Cortone, slikaru Giovanni Battista Gaulli zvanom Baciccio (1639-1709). Scattolini je i sam pisao o nekim slikama Male braće. Tako je sliku sv. Vlaho s dva anđela, koja je u to vrijeme bila u sakristiji, u „Narodnoj svijesti“ 31. siječnja 1936. ocijenio kao lijepu „iz doba baroka“.

Da je Scattolini bio blizak franjevcima pokazuje podatak da je naslikao nekoliko portreta franjevaca Male braće. Tako je 1918., uljem na platnu, naslikao fra Bernardina Sokola.  Portret fra Urbana Talije izradio je 1920. uljem na lesonitu, a 1932. istom tehnikom izradio je portret povjesničara fra Franje Jurića.

Fra Stipe Nosić

Sakristija je dobila poseban ugođaj za vrijeme obnove 1963., kada je na šest njezinih gotičkih prozora postavljeno šest vitraja po nacrtu fra slikara Vinka Fugošića. On je opisujući taj posao naveo da su prozori do tada većim dijelom bili zazidani „… a samo pri dnu svakoga ostavljen je tek malen otvor za nužno osvjetljenje“. A kroničar fra Vinko Malaj zapisao je da su 23. studenog 1963. postavljena: „raznobojna stakla u obliku romba s figurama sv. Franje i sv. Vlaha, te grbovima Franjevačkog reda i grada Dubrovnika, grbovima obitelji Bunić i Gučetić“. Vitraje je u državnoj radionici u Zagrebu izradio gospodin P. Sušilović. A 13. siječnja skinute su s prozora rešetke, i 10. veljače 1964. radovi su bili završeni.

U Domovinskom obrambenom ratu 6. prosinca 1991., kad su neprijateljski napadi na Dubrovnik bili najžešći, uslijed detonacija granata uništeni su ovi vitraji. Prozori su nakon toga bili zatvoreni provizornim drvenim okvirima sa staklima i stajali su tako gotovo 15 godina. Godine 2006., nakon uobičajene procedure izrade skice i pismenog odobrenja konzervatorskog odjela u Dubrovniku, umjetnik Josip Botteri Dini napravio je nove vitraje i oni su te godine u svibnju postavljeni na prozore. Visina im je 415 a širina 80 cm. Na šest prozora predočen je život sv. Franje Asiškog, i to počevši na prozoru blizu sjevernog zida, pa u smjeru kazaljke na satu: prvi prozor, Franjo prima stigme, u donjem dijelu scene vidi se klaustar i Crkva Male braće; drugi prozor, Franjo slavi Božić; treći prozor, Franjo propovijeda pticama, pri dnu je Crkva sv. Vlaha; četvrti prozor, Franjo moli križni put; peti prozor, Franjina pjesma bratu suncu, a pri dnu u sredini naslikan je franjevački grb; i šesti prozor, Franjino preminuće. Prije postavljanja vitraja na prozore obnovljene su njihove kamene igle, a nakon postavljanja vitraji su izvana zaštićeni mrežama na okvirima od nehrđajućeg čelika. Čitav taj umjetnički i obrtnički posao učinjen je uz pomoć nekoliko donatora. O Botterijevim vitrajima pisao je Bernardin Škunca u časopisu Dubrovnik 2007., pod naslovom: „Mistična pjesma Franje Asiškoga“. Između ostalog, on tu kaže: „…u sabranom promatranju Botterijevih vitraja lako je uočiti šest izrazito kontemplacijskih i mističnih stanja Franje Asiškoga. Motritelj (i molitelj) ne može se oteti dojmu da je Josip Botteri bio duboko suživljen sa spomenutim stanjima duše velikoga mistika kršćanstva, asiškoga slavitelja Boga i svih stvorenja. U botterijevskoj eksploziji boja, kao u nekom slikarskom krešendu, ’uhvaćen je‛ lik, osoba Franje Asiškoga s izrazom svečeve duše i s umjetničkom ljepotom koja plijeni oko motritelja.“

Fra Stipe Nosić

Na ulazu u sakristiju iz crkve, na desnu stranu, ormar je dimenzija visine 270, širine 320 i dubine 30 cm, s dva izbačena dijela pri podu na obje strane, visine 117, širine 108 i dubine 57 cm. Ormar je po nacrtu akademskog slikara fra Vinka Fugošića 1964. izradio Nikola Ljuban. Ormar je izgledom prilagođen starim ormarima. Na vrhu mu je intarzirani natpis „DILEXI DECOREM DOMUS TUAE“ (Ljubio sam ljepotu tvoje kuće). Na ormaru je na jednoj od dvije srednje plohe intarziran lik sv. Jeronima, a na drugoj lik sv. Nikole Tavelića, koji u to vrijeme još nije bio proglašen svetim. Kao modeli fra Vinku su poslužili, tada mladi teolozi, fra Pijo Pejić (gledajući ispred ormara, na lijevo) i fra Rafael Romić (na desno). Iste modele koristio je Fugošić za poliptih u franjevačkom samostanu na Košljunu, na oltarnoj pali u nekadašnjoj zimskoj kapelici. Na središnjoj slici tog poliptiha prikazana je Gospa s djetetom Isusom (s potpisom: „O Vinko Fugošić, Kopir Zadar, 15. IV. 1955.). Na lijevoj strani je sv. Franjo Asiški (s potpisom O:V.F. Zadar, 6.VII. 1955.), a na desnoj sv. Jeronim (s istim potpisom kao i na lijevoj slici). Za središnju sliku, Bogorodicu s Djetetom, tempera na drvu, dim. 110x62 cm Fugošić je kopirao sliku iz Franjevačkog samostana u Zadru, a prema Igoru Fiskoviću djelo je to Ivana Petrova iz Milana ili Dujma Vuškovića iz Splita(?), sredina 15. stoljeća.

Drvena četiri kapitela na novom ormaru u dubrovačkoj sakristiji napravljena su po uzoru na kapitele na starim ormarima. Gore na lijevoj strani u krugu intarziran je stari hrvatski grb, a na desnoj strani u sličnom krugu zapisana je godina nastanka. Iako se zna ime umjetnika, natpis: „C۰C 1964 V Č۰“ uzrokovao je neke nejasnoće. Njih je riješio sam autor fra Vinko Fugošić u jednom svom radu u kojem je donio natpis onako kako je on trebao izgledati: „G. G. 1964. Uč.“, što znači „Godine Gospodnje 1964. učinjeno“.

Na mjestu gdje je sada ovaj ormar jedno je vrijeme stajao mali badijski ormar, a on je sada u prostoru crkve iza zvonika.

Fra Stipe Nosić

Sakristijski stari ormari bili su djelomično propali, pa se samostansko vodstvo početkom 20. stoljeća namjeravalo prodajom riješiti nekih od njih. Tada su franjevci u sakristiju htjeli postaviti novi pločnik, jer je pod s grobnim pločama po kojima se do tada hodalo, bio neravan. Postojao je plan po kojemu bi se pločnik trebao nivelirati prema visini onog u prezbiteriju crkve. Komisija iz Beča, koja je u to doba skrbila o spomenicima kulture, izjasnila se tada protiv otuđenja ormara. Ormari su po njoj vrijedno djelo venecijanskog majstora iz prve polovice 16. stoljeća. Ipak, komisija nije bila protiv toga da se pod spusti prema razini poda prezbiterija crkve, ali je tražila popločavanje poda sakristije kamenom i premještanje grobnih ploča iz nje u klaustar. Sakristija je popločana kamenim pločama tek 1963., ali razina njezinog poda podignuta je zbog toga što su grobne ploče ostale ispod. Ujedno je tada anuliran pad poda prema prezbiteriju od 17 cm, pa je stoga na ulazu iz crkve u sakristiju dodana jedna stepenica. Prema samostanskoj kronici zbog ovih radova bilo je dosta nesuglasica s konzervatorima. U crkvi, klaustru i sakristiji vršili su se ukopi pokojnika sve do pada Republike. U spomen na grobove franjevaca u sakristiji u novi pločnik u pod kapele ugrađena je ploča s natpisom: „SEPULCHRA FRATRUM O. M. USQUE AD AN. DNI MDCCCVIII.“. (Kosti franjevaca reda Male braće do 1808.).

Također je nakon popločavanja sakristije ugrađena ploča na kojoj velikim slovima piše: „OVA PROSTORIJA SAČUVANA U IZVORNOM OBLIKU POŠTEĐENA OD VELIKE TREŠNJE MILA MALOJ BRAĆI I DUBROVČANIMA S LJUBAVLJU OBNOVLJENA G. G. 1963.“ Na drugoj ploči uz nju piše: „POD NOVIM PLOČNIKOM SAČUVANE NA MJESTU I OTETE POTPUNOM UNIŠTENJU STOLJEĆIMA IZLIZANE NADGROBNE PLOČE DUBROVČANA KOJI OVDJE IZABRAŠE MJESTO POKOJA P. U. M.“ Iako je tu na kamenu upisano kako je prostorija sačuvana u izvornom obliku, ratne nevolje Domovinskog rata koje su uzrokovale potpunu obnovu istočnog krila samostana, donijele su saznanja o njezinom kasetiranom drvenom stropu i oslicima po zidovima iz njezinih početaka. Ostaci fresaka iznad sakristijskog svoda i one slučajno otkrivene na zidu u prizemlju pred ulazom u blagovaonicu, vremenski i stilom se podudaraju, pa se čini da su ih radili umjetnici koji su oslikali manastirsku crkvu u Visokim Dečanima u 14. stoljeću. Tamo je tada klesare iz Kotora i grčke slikare vodio graditelj franjevac Vito iz Kotora, pa je zasigurno te slikare doveo i u Dubrovnik, jer je kao pripadnik dubrovačke franjevačke zajednice gradio i dubrovački samostan.

Da je Centralna komisija za zaštitu spomenika iz Beča posebno cijenila vrijednost sakristijskih ormara, vidi se i po dopisu kojeg je poslala samostanu 1912., s najavom posjeta restauratora Eduarda Kurzmanna, kako bi on dao ponudu za restauraciju „lijepog intarziranog ormara u sakristiji“. Taj restaurator zasigurno tada nije radio ništa na starim sakristijskim ormarima. Usmena predaja međutim govori kako je sa sobom u Beč na restauraciju i na neku izložbu ponio dva intarzirana polja prednjeg ormara koja nikada nisu vraćena.

Fra Stipe Nosić

Kapelica s vratima na jugoistočnom kutu sakristije, na neki način danas je njezin sastavni dio. Pridodana joj je davno, jer je zapisano kako je „Pavao Franjin Pucić 8. kolovoza 1521. za mise na Gospinom oltaru kod sakristije“ dao određeni iznos. Iznad vrata kapelice na kamenu je natpis: „INDIVE ∙ TRINITATIS ∙ SACCELLUM ∙ SACRUM“ (Sveta kapelica Nedjeljivog Trojstva). Ovaj kamen iznad nadvratnika s natpisom zasigurno je naknadno „uguran“ između istočnog zida i natpisa na kamenu iznad „pila“, pa je pri ubacivanju tog kamena skraćena ukrašena kamena greda iznad umivaonika. Kamena greda s natpisom iznad praga kapelice, napravljena je po uzoru na onu iznad umivaonika i u više detalja joj je slična, a natpis je izveden stisnutim slovima i kraticama, jer za tako dugi tekst tu nije bilo dosta mjesta. Riječ „Indive“ je skraćena a glasi „Individue“. U riječi „sacellum“ napisano je jedno „c“ više, pa kad bi riječ uzeli tako natpis bi promijenio smisao. Slovo je ubacio klesar koji naravno nije znao latinski. Očita naknadna intervencija iznad nadvratnika kapelice upućuje na to kako ona prije nije nosila ime Presvetog Trojstva, nego ga je dobila naknadno po slici koja je sada u njoj na jednostavnom drvenom oltaru, a na kojoj je predočena scena kako Presveto Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti) kruni Blaženu Djevicu Mariju. Slika je restaurirana u Rijeci 2007., a dokumentacija o restauraciji pokazuje kako je na njezinom prijašnjem drvenom podokviru bio jedan francuski natpis, što upućuje na francuskog autora.

Na južnom zidu kapelice nadgrobna je crna mramorna ploča s natpisom: „CONDITUR HOC FRANCISCA BONA DE GENTE SEPULCRO GUNDULA …“. Natpis u čitavom prijevodu glasi: „U ovom grobu sahranjena je Franciska Gundulić od roda Bunić uskoro moćna dvostrukim plemstvom, slavna po pobožnosti, znamenita po poštenju, zaručena za Sigismunda odlikovala se čašću carskog križa. Što koriste zlatni ključ, bogatstvo i imena ako prerana smrt iziskuje zadnji dan. Dok te muž, sjećajući te se, u suzama i u ljubavi ispraća, sam zaboravlja svoj život. Umrla je dana 21. veljače godine Gospodnje 1785.“ I ovaj zapis na kamenu u sakristijskoj kapelici posvećen supruzi Sigismunda Dominika Gundulića (1712-1800) člana obiteljske loze slavnog pjesnika Ivana Gundulića, koji je ukopan u crkvi Male braće, govori o vezi obitelji Gundulić s ovim samostanom. Vezu je potvrdila i Orsula Gundulić (1811-1844) koja je 18. siječnja 1839. samostanu oporučno ostavila sliku, moćnik i sve što je pripadalo njezinoj kućnoj kapeli, što je zabilježeno u arhivu gvardijanata. A nadgrobna ploča Gundulića koja je do 1963. bila u podu kapelice nalazi se danas u lapidariju pored stare ljekarne. Kapelica Presvetog Trojstva danas služi i kao prostor kroz kojeg se iz sakristije komunicira s malim dvorištem. Uočljivo je ipak da to nije stalno bilo tako, jer su vrata iz kapelice prema dvorištu otvorena naknadno, o čemu svjedoči prilagođeni svodni kapitel iznad vrata. U dvorište, u kojem su također kao i u drugim prostorima bili grobovi, vjerojatno se u početku ulazilo direktno iz sakristije.

Fra Stipe Nosić

Nedavno su neki srpski mediji pisali kako samostan Male braće u Dubrovniku krije „srpske“ freske, što naravno nije imalo nikakve stvarne osnove. Ovakva svojatanja hrvatske kulturne baštine nisu međutim novost. Radili su to novinari i „ozbiljni“ srpski znanstvenici u prošlosti često. Čak i Marka Marulića „oca Hrvatske knjiženosti“ pokušali su svesti pod srpski nazivnik. Tako ga  u Britanskoj enciklopediji iz 1926. akademik Čedo Mijatović naziva „srpskim piscem“. U novije vrijeme bezočne krađe hrvatskog kulturnog i književnog blaga svojim zakonima pokušava potvrditi Srbijanska država.  

Što se Marulića tiče, pitam se, kako to on u svojoj Juditi tiskanoj u Veneciji pred 500 godina, čiji jedini potpuno sačuvani primjerak čuva dubrovački samostan, nije napisao da je srpska, nego kaže da Juditu piše u hrvatskim („haruacchi“) stihovima? Odgovor je u činjenici da je taj pjesnik, pišući svom kumu don Dujmu Balistriliću o tome kako je ispjevao Juditu, napisao kako „hrvatski jezik sada ima svojega Dantea“, jer je za sebe znao da je Hrvat i da piše hrvatskim jezikom.

Fra Stipe Nosić

Prostor sakristije služio je za ukop pokojnika, kako je to bilo s gotovo svim „javnim“ prizemnim samostanskim prostorima. Ukop u sakralnim prostorima praksa je srednjovjekovnih ljudi s motivom da tijela umrlih budu blizu „svetih“. A tako je u Dubrovniku bilo sve do dolaska Francuza u grad, odnosno do pada Dubrovačke Republike, kada je zabranjeno ukapanje u crkvama. U sakristijskom prostoru, prema sačuvanom popisu iz 1799., bilo je 40 grobova, dok ih je u čitavom samostanu bilo više od 420. Od onih u sakristiji neki su bili rezervirani za redovnike, a većina drugih za poznate dubrovačke vlastelinske obitelji. Za sakristiju je od njezine izgradnje posebno bila vezana obitelj Bunić, koja je u njoj imala dva groba, s brojem 6 i s brojem 20. Član te obitelji Luka Mihov dao je u sakristijskoj kapeli 1528. oslikati oltar u kojem su se pod ključem čuvale moći svetaca. Grobove u sakristiji imale su i obitelji: Menčetić, Sorkočević, Saraca, Gučetić, Zamagna, Getaldić, Crijević, Resti, i drugi.

Prema samostanskoj kronici, novi pločnik u ovu prostoriju postavljen je 1963., a grobne ploče ostale su ispod njega. Prethodno je, točnije 24. ožujka 1961., fra Vinko Malaj napravio tloris sakristije s ucrtanim položajem nadgrobnih ploča, a u to vrijeme veliki ormar bio je na restauraciji u Splitu. Dokument donosi položaj i smjer grobova obilježen rednim brojevima. Prema Malajevoj skici, ispod ormara na sjevernoj strani nisu bili grobovi. A ormari su s istočne strane premješteni na tu stranu 1509. kada je u sakristiju ugrađen svod. Nekoliko godina poslije sakristiji je dodana Bunićeva kapela. Prva tri groba bila su u toj kapeli i to od sjevera prema jugu. Grobovi zatim idu od istoka prema zapadu sakristije, pa od zapada prema istoku i tako istim slijedom dalje. Ispod ormara uz sjeverni zid nema brojeva grobova, ali su ucrtane grobne ploče, što može značiti da su grobovi i tamo bili predviđeni, ali kad su tu postavljeni ormari ispod njih nije vršen ukop. Naime, zbog veličine ormara isključena je svaka mogućnost njihova micanja pri eventualnom ukopu, a to ne bi ni bilo u skladu s pijetetom kojega rodbina gaji prema svojim pokojnima. Grobovi su i prije premještanja ormara s istočne pozicije na sjevernu, kao onaj Bunića, već bili u sakristiji. Ipak, brojevi uklesani na njih, od 1 do 40, moraju biti iz vremena nakon što je sagrađena kapela. Odaje to Malajeva skica koja grobove od broja 1 do 3 ima u kapeli. Iako su grobne ploče prekrivene, u zapadnom zidu sakristije ostalo je nekoliko grobnih natpisa na malim kamenim pločicama. Radi se o natpisima koji govore o grobovima: Ranjine, Menčetića, Crijevića i Sorkočevića. Ako se računa prema imenima na njima, čini se kako je tu riječ upravo o najstarijim grobnim natpisima.

Fra Stipe Nosić

Ormari sakristije Male braće s interziranim figurama spadaju u prve primjerke takvih radova u Hrvatskoj. Ispred velikog ormara niži je ormar pravokutnog oblika s ladicama, duljine 777, visine 118 i dubine 115 cm. Od velikog ormara, udaljen je oko 105 cm u prostor sakristije. To odaje da zajedno tvore umjetničku i praktičnu cjelinu. Niži ormar ima s prednje strane jedanaest ukrasnih polja koja gledaju u prostor prema jugu. Broj ovih polja potvrđuje tezu kako je i veći ormar nekada imao toliko intarziranih polja. Na desnoj strani nižeg ormara nedostaju dva intarzirana polja, a nadomještena su jednostavnim drvenim pločama. Niži ormar ima nešto uža polja, što je logično jer se sa strana iz prostora, s lijeve i desne strane trebalo prilaziti k ladicama oba ormara. Intarzirana veća polja visine 90 a širine 54 cm omeđena su uskim intarziranim plohama visine 90 a širine 12 cm. Na središnjem većem polju ormara prikazan je bijeg Svete obitelji u Egipat, a dijelom nečitljiv natpis ovjenčava prikaz te scene. Riječ je očito o latinskom tekstu iz Matejeva evanđelja, većim dijelom oštećenom, a govori o spomenutom događaju. (Mt 2,13). „Zakrpe“ na toj plohi ispunjaju samo poneka oštećenja, ali nisu nadomještale tekst. Inače, samo dvije intarzirane plohe na ovom dijelu ormara izgledaju isto. Ormar na vertikalnim uskim uokvirenim plohama ima intarzirane figure, u nekim detaljima slične onima u kapeli na polureljefima na oltaru moćniku iz 1528./1529. Detalji takvih figura su i na okvirima triptiha Nikole Božidarevića (1460 – 1517) u crkvi na Dančama, što govori da su ukrasi izrađivani po nekoj postojećoj shemi. Vrijeme izrade otkriva zapis na devetom polju ormara gledajući s lijeva na desno. Tu na otvorenoj intarziranoj knjizi, s više rupičastih oštećenja, mogu se raspoznati brojevi „DIII“, što uz ispušteni „M“ ispred, zasigurno označava godinu izrade 1503. A minijaturni znak „Tau“ ispod natpisa upućuje na potpis majstora franjevca. I ovaj ormar opremljen je velikim ladicama i policama s vratima, a na njemu su izvorni kovani okovi. Ormar, gledajući prema jugu, s lijeva na desno, ima četiri ladice širine 63 cm, pa sekciju s dvoja vrata širine 138 cm s ladicama iza, pa sličnu širine 154 cm i dvije slične sekcije širine po 138 cm, i završava s četiri ladice širine 83 cm. Svaka od ovih ladica ima po jednu kovanu ručku. Ormar kao dodatak ima ispred drveni podij jednostavnog oblika visine 8, širine 777 i dubine 80 cm. A na istočnoj strani ormara, na baznoj je ploči mali stalak s pretincima, u dva reda po 15 ladica koje služe za čuvanje liturgijskih osobnih pomagala (naglavnici i ubrusi za kalež) pojedinih svećenika. Dimenzije tog stalka su: duljina 214, visina 30, i dubina 30 cm. Na licu ladica je mali okvir za upis imena svećenika, a njihov broj odaje i maksimalni broj svećenika u samostanu. Ispod ovog stalka ubačen je dio visine 6,5 cm, kako bi se na njihovoj poleđini mogla ugraditi odgovarajuća relativno novija polica za liturgijske knjige. Na prvi pogled na nižem ormaru nisu uočljiva skraćenja, ali ladice na istoku širine 63 cm zasigurno su prerađene i skraćene za oko 20 cm. Na to upućuje širina ladica na zapadnoj strani, zbog simetrije koja je izvorno zasigurno postojala, kao i završna neobojena daska uza zid prema istoku, a ona je dok su ormari bili uz istočni zid morala biti vidljiva. Zbog mogućnosti otvaranja dubokih ladica ova dva ormara morala su jedan od drugoga biti odmaknuta najmanje 105 cm, a na tom razmaku su i danas, što znači da zajedno zauzimaju oko 315 cm prostora sjeverne strane prostorije. Zbog toga, i s tim povezanim vizualnim efektom, kako niži ormar ne bi presijecao pilon luka kapele, sama kapela nije došla u sredinu nego je pomaknuta prema jugu. Tako u stvari izvorna veličina velikog i nižeg ormara potvrđuje činjenicu da su oni napravljeni upravo za ovu prostoriju, i da su s istočne pozicije mogli biti pomaknuti samo na sjevernu stranu. Njihova veličina odredila je i poziciju kapele, što odaje i mjesto prozora na jugoistočnoj strani, koje ne prati poziciju onog na sjeveroistočnoj, nego je pomaknuto prema jugu.

Fra Stipe Nosić

Naslov je recenzije koju je Ivan Bekavac Basić, na knjigu fra Stipe Nosića, Klaustar Male braće remek-djelo stvaralaštva, objavio u listu župe Lovreć-Opanci, Božić 2021. br. 1 (13), str. 84-87.

Između ostalog, tu stoji:

„Početkom ove godine stigla mi je iz Dubrovnika u Zagreb knjiga od fra Stipe Nosića, Klaustar Male braće remek-djelo stvaralaštva. Forum, Zadar 2021. Pregledao sam ju s pomnjom i ostao zadivljen količinom podataka koji su skupljeni na 116 stranica s tim da je više od polovice prostora popunjeno kvalitetnim fotografijama i stoga treba pohvaliti fotografa Željka Šoletića. Da bude sve lege artis (po pravilima struke), pobrinula se urednica Đurđica Šokota, a jezične savjete i skrb o čistoći jezika odradila je ugledna poznavateljica hrvatskog jezika Nives Opačić.

Iako ne mogu reći da nisam poznavao prostorije i klaustar Male braće, moram reći da sam ostao zatečen tekstom koji u detalje prati nastanak samostana Male braće i posebno Velikog klaustra koji godišnje posjećuju tisuće turista što nam podastire naš župljanin fra Stipe Nosić, doktor znanost u području teologije. Ovo naglašujem jer ovaj rad nije iz područja njegove primarne struke, već je to rad iz područja kulture, kulturne povijesti, mitologije, kršćanske povijesti te povijesti arhitekture, skulpture i slikarstva, a zaslužuje status znanstvenog rada koji je vrijedan doktorata.

Iako je izdavač knjige zadarski Forum koji primarno izdaje turističke vodiče, ova knjiga odudara od te razine i svojevrsni je novum, a kako se temelji na pedeset relevantnih izvora od kojih je osam arhivskih, sedam iz Arhiva Male braće i jedan iz Državnog arhiva u Dubrovniku, možemo reći da je rad značajan i nezaobilazan u poznavanju povijesti Dubrovnika i ulozi Male braće u stvaranju i očuvanju hrvatske kulture u „Hrvatskoj Ateni".

Pratiti sve u detalje doneseno u knjizi, značilo bi prepisati tekst jer je sve tako sažeto i domišljeno rečeno da nema mjesta za skraćivanje, a proširivanjem teksta samo bi se pokvario dojam. Stoga sam odlučio donijeti samo neke podatke ili bolje rečeno pregled prema sadržaju knjige, a potom izvući tek nekoliko podataka o mjestu i ulozi franjevačkog klaustra Male braće kao nezaobilaznom svjedočenju da čuva u svom prostoru zajedno s crkvom i okolnim pri-padajućim prostorima hrvatsku povijesti i svijesti, a vjerski katoličanstvo Dubrovnika tijekom proteklih sedamsto godina.

Treba Bogu zahvaliti da je izdavač ovu knjigu preveo i na engleski i time široj svjetskoj javnosti predočio ulogu Male braće u povijesti Dubrovnika." (...) 

Samostan Male braće čuva više antifonara i graduala. U gradualu, de tempore, sa signaturom „H“, na f 67v, s tekstom i notama za „Spiritus Domini“ je inicijal S. On se kao iluminacija u tom čitavom velikom notiranom kodeksu ističe po tome što, za razliku od drugih inicijala u njemu, zauzima veliku većinu površine stranice, njezinu gotovo ispisanu polovinu. Na vrhu slike s lijeve strane je anđeo koji svira u trubu „školjku“, a u desnoj ruci drži plodove šipka. Ispod njega je lavlja glava o čijim otvorenim raljama na crvenoj vrpci vise voćni plodovi, a ispod uz istu vrpcu penje se drugi anđeo stojeći na nagnutom vrču sa zelenom biljkom. U gornjoj polovini stranice, uz lavlju glavu na desno, minijaturni je inicijal, slovo S, početno slovo riječi Spiritus. Minijatura prati tekst i note svetkovine Duhova, a u njezinu donjem dijelu predočen je susret prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu nakon Isusove smrti, i to u „gornjoj sobi“ gdje su stanovali apostoli, i gdje „svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“. (Dj 1,14) Kako je baš riječ o toj sceni otkriva Gospin molitveni stav sa sklopljenim rukama i apostolima uz nju u istom pobožnom položaju. A gornji dio „gornje sobe“ prostorija je s kasetiranim stropom, a na zidu su četiri gotička prozora.

Otkriće 2004. godine da su zidovi sakristije bili oslikani, i da je ona imala drveni kasetirani strop i gotičke prozore, upućuje na sličnost prostorije u gradualu s nekadašnjim izgledom ove prostorije. Iako minijatura nije imala svrhu prikazati stvarne dimenzije dijela predočene dvorane, zbog podudaranja proporcija i rasporeda prozora, čini se kako je u gradualu doista riječ o prikazu sakristije. Četiri gotička prozora u velikoj ukrašenoj dvorani na minijaturi stoje na pozicijama na kojima su, kako otkriva sačuvani ostatak šiljastog vrha prijašnjeg sakristijskog prozora, takvi stajali i u sakristiji prije ugradnje svoda i izgradnje kapele. Ostatak prozora na istočnom dijelu zida, još je „in situ“ iznad svoda, a dostupan je kroz otvor u podu sobe prvog kata. Ostatak je točno iznad današnjeg gotičkog prozora sa šiljastim vrhom i rozetom, blizu sjeverne strane. Vrh ostatka prozora gotovo dotiče bivši kasetirani strop, a položaj mu otkriva kako su na istočnom zidu bila još tri takva.

Vidi više OVDJE

​

​

Knjižnica Male braće dobila je od urednika Dr. Waldemar Könighaus na dar novoizišlu vrijednu knjigu Dalmatia-Croatia Pontificia (prosinac 2021.). Knjigu je izdala Akademie der Wissenschaften zu Göttingen u Njemačkoj. Projekt je to odsjeka Papsturkunden des frühen und hohen Mittelalters.

U knjizi su navedeni papinski kontakti, uključujući legate i delegirane suce, na području Dalmacije i Hrvatske od Petra do 1198., od Istre na sjeveru do sjeverne Albanije na jugu.

Knjigu prati i predgovor na hrvatskom jeziku, a glasi:

U knjizi „Dalmatia-Croatia Pontifitia“ predstavljen je niz registara koji dokumentiraju najstarije tradicije rimske crkve na današnjem slavenskom govornom području. To je između ostalog posljedica činjenice da je provincija Dalmacija u ranoj fazi integrirana u Rimsko Carstvo, pa je čak i učenik sv. Petra, sv. Duje, postao odgovoran za rani misionarski rad. Knjiga predstavlja prostor čija biskupijska sjedišta sežu do u kasnu antiku (osobito na jadranskoj obali). Nije slučajnost što dvojica papa, Gaj i Ivan IV, potječu iz Dalmacije. Bliski odnosi između papinstva i Dalmacije također se temelje na papinskim posjedima na Balkanu i ogledaju se, između ostalog, u razmjeni pisama između pape Grgura Velikog (590.-604.) i njegovih partnera (53 pisma ili deperdita, koji su naširoko dokumentirani u ovoj knjizi i potječu iz Grgurovog registra). Za vrijeme Grgura VII. (1073-1085) odnosi su se još više intenzivirali; hrvatskog je vojvodu Dmitra Zvonimira papinski legat okrunio za kralja 1075. godine. Time se Dmitar Zvonimir podredio papi. Čini se da čak ni u 12. stoljeću, osobito za vrijeme Aleksandra III., ti bliski odnosi nisu izgubili na intenzitetu.

Ovaj iscrpni priručnik svjedoči o višeslojnim odnosima koji nisu utjecali samo na brojne institucije, već i na izbor biskupa, vojvoda i laika. S diplomatskog gledišta valja naglasiti da su brojni papinski dokumenti još uvijek sačuvani u izvorniku (oko 60), od kojih se većina čuva u splitskim, dubrovačkim, zadarskim i zagrebačkim arhivima. Pojedine litterae clausae koje se nalaze u tim arhivima, još nisu bile poznate kao takve. S ovim dokumentima proširuje se materijalna osnova za „sažete dopise", koje su već dosegli novu kvantitativnu dimenziju u knjizi „Papsurkunden in Spanien III", objavljenoj 2020.

Urednik je predstavio monumentalno postignuće, a posebno je okupio i proširio prethodne rezultate u regionalnim, ali i papinskim istraživanjima lječilišta dokumentiranim u svescima Regesta Imperii kao i u onima novo uređenog Jafféa. Očekuje se da će ova knjiga još više ukazati na važnost ove regije za papinsku povijest i, prije svega, omogućiti daljnje međunarodno istraživanje te tematike. Ovim putem želimo zahvaliti Waldemaru Konighausu na njegovom trudu, kao i brojnim ljudima koji su pridonijeli uspjehu ove knjige, osobito recenzentima Werneru Maleczeku (Beč) i Nevenu Budaku (Zagreb), kao i autorima Gottingenskog registra pismenih dokumenata papinstva.

Klaus Herbers

Fra Ilija Barišić prvim danom 2022. ući će u pedesetu jubilarnu godinu boravka u misijama u DR Kongu u Africi. Franjevački samostan Male braće već petnaestak godina različitim humanitarnim projektima prati ga u njegovu radu, što je u svom pismu zahvale od 10. listopada 2020. istaknuo i generalni ministar franjevačkog reda fr. M. Perry. Prilikom jednog od posjeta ovom samostanu fra Ilija je kao poklon samostanu donio male drvene crne jaslice. Od tada svake godine za Božić one krase franjevačku blagovaonicu. Ovaj Božić uz njih je i drveni dubrovački „Bambin“. Riječ je o figuri djeteta Isusa, kojeg čuvaju Mala braća barem od 1779., jer je već tada na popisu stvari sakristijskog oltara moćnika.

Bambin je u sjedećem položaju, a na glavi ima metalnu kraljevsku krunu. Desna ruka mu je podignuta s tri ispružena prsta, što označuje Trojstvo. U lijevoj ruci drži kuglu obojenu u plavo, a na kugli se vide točkaste oznake u obliku križa. Kugla označuje svijet odnosno svjetovnu vlast, a križ znači vlast na nebu, što govori kako je novorođeni Isus s krunom na glavi Kralj neba i zemlje. Ovog Božića on je u jaslicama, jer ističe božićnu vezu samostana s fra Ilijom i njegovom misijom u Kongu.

Fra Stipe Nosić

Nakon što je sv. Franjo Asiški 1223. u Grecciu u Italiji slavio Božić uz jasle u štali, običaj se prenio na cijelu Crkvu. Dubrovački franjevci taj pobožni običaj zasigurno su davno prihvatili. Posljednjih desetljeća njihove jaslicu iznimno su velike. Za njih je četrdesetih godina prošlog stoljeća podnu konstrukciju napravio drvodjelac Kapurso, a umjetničkim slikama na lesonitu ukrasio samouki slikar franjevac Ambroz Testen. U Dubrovniku je k tome bio raširen običaj izrade i u božićno vrijeme izlaganje figurica malog Isusa koji se prema talijanskom zvao „bambin“. Franjevci čuvaju jednu od najstarijih sačuvanih drvenih takvih figura. Bambin je u sjedećem položaju, a na glavi ima metalnu kraljevsku krunu. Desna ruka mu je podignuta s tri ispružena prsta, što označuje Trojstvo. U lijevoj ruci drži kuglu obojenu u plavo, a na kugli se vide točkaste oznake u obliku križa. Kugla označuje svijet odnosno svjetovnu vlast, a križ znači vlast na nebu. Figura dakle predstavlja Isusa Krista Kralja neba i zemlje.

Uz fotografiju „Dubrovačkog bambina“ franjevci Male braće žele vam sretan i blagoslovljen Božić!

​

​

U sakristijskoj kapeli nalazi se drveni oltar moćnik, kojeg je dao izraditi Luka Mihov Bona (Bunić) (oko 1490 – 1566). Kao vidljivi znak ove „donacije“, kao i same kapele, grbovi su obitelji Bona, koji se  nalaze na kamenim kapitelima kapele (dva) i na drvenom oltaru (dva). O nastanku oltara dosta se zna, jer su podaci o ugovoru donatora i slikara Pierantonia Palmerinia (oko 1500-1538) ostali zabilježeni. Ovaj urbinski slikar, koji je živio u vrijeme i u istom gradu u kojem je živio i slavni Raffaello Santi da Urbino (1483-1520), bio je od Dubrovačke Republike angažiran da napravi sliku Uznesenja Blažene Djevice Marije u crkvi sv. Spasa, koja je građena kao zavjetna crkva u zahvalu za spas u potresu 1520. S njim je došao i slikar iz Firenze Giacomo di Marco. Budući da je u tom razdoblju u Dubrovniku vladala strašna kuga mnogi građani su podlegli bolesti. I gradnja crkve sv. Spasa se odužila i trajala je sve do 1528., a umjetnik iz Firenze kasnije se ne spominje, pa je možda i on podlegao kugi.

Na trokrilnim vratima drvenog oltara, koji skriva više različitih niša, Palmerini je 1528.-1529. izradio poliptih, ulje na drvu. U sredini je prikazano Uskrsnuće Kristovo  (87x223 cm). Na gornjem lijevom i desnom krilu je Navještenje Marijino, sa slikom Blažene Djevice Marije koja je predočena kako kleči uz molitvenik na klupi, a njezin stav odaje začuđenost i iznenađenje, lijeva strana (53x81 cm), a slika anđela Gabrijela istih dimenzija na desnoj je strani. Na lijevom krilu dolje predočen je Sv. Mihovil, a na desnom dolje nalazi se Sv. Luka evanđelist (53x150 cm). Prema akademskom slikaru fra Vinku Fugošiću, koji je restaurirao poliptih, lik sv. Luke predstavlja portret vlastelina Luke Mihova Bunića, koji je 1528. naručio oltar od slikara Palmerinia. Prema Nenadu Vekariću Luka je bio pjesnik i živio od oko 1490. do oko 1566. Sa suprugom Kristinom Marinovom Goce imao je dva sina i pet kćeri. Na unutarnjoj strani vrata, u sredini je slika Sv. Franje Asiškog (100x265 cm). Za ovu sliku neki povjesničari umjetnosti drže da ne odaje ruku Palmerinija, pa bi se ona možda mogla vezati s autorstvom umjetnika iz Firenze. Na lijevoj strani prikazan je Sv. Vlaho koji drži model grada Dubrovnika (82x265 cm), a na desnoj Sv. Jeronim  (82x265 cm). Motiv navještenja Marijina (Gospe i anđela Gabrijela) neodoljivo podsjeća na glasovitu sliku na tu temu koju je između 1472. i 1475. naslikao Leonardo da Vinci, a to se posebno odnosi na sličnost prirode u pozadini, što je bila Leonardova posebnost.

Poliptih je Fugošić restaurirao u prosincu 1965., tako da je Palmerinijeva slika „bljesnula novim sjajem“, kako bilježi kronika samostana Male braće. Fugošiću, koji je od 1960. do 1963. u restauratorskoj radionici Vatikanskih muzeja specijalizirao konzerviranje/restauriranje umjetnina, pomagao je jedan restaurator iz Vatikanske restauratorske radionice, i dva restauratora iz Splita. Poliptih je obnavljan i dvadesetak godina poslije. Vrata moćnika bila su 5. studenog 1986. od trojice stručnjaka Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Splita demontirana i sljedećeg dana odnesena u Split, kako bi se pripremala za izložbu koja se 1987., povodom Univerzijade, održavala u Zagrebu. Poslije toga, to vrijedno umjetničko djelo poslano je na restauraciju u Split, odnosno u Ljubljanu.

Domovinski rat, koji je nanio velike štete čitavom samostanskom zdanju, poigrao se na svoj način i s ovim oltarom. Naime, dva krila vrata moćnika s lijeve strane, zatekla su se na restauraciji u Ljubljani, pa su tek 2000., nakon različitih administrativnih procedura, vraćena u Dubrovnik, jer je u međuvremenu došlo do razdruživanja jugoslavenskih država.

Desno krilo ovog moćnika restaurirano je u Splitu prije 1990. godine, ali su i poslije toga u nekoliko navrata na njemu od strane stručnjaka Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Dubrovnika vršeni određeni manji restauracijski zahvati. Prema Kruni Prijatelju, oltar je bio restauriran za vrijeme Austrije, ali i „uspješno“ 1966. godine od restauratora Regionalnog zavoda u Splitu. Na oltaru je u lipnju 2004. god. izvršena fumigacija.

Još jedna zgoda, iz novije povijesti, vezana je za ovaj oltar. To je sudbina atike oltara s drvenim poprsjem Boga oca. Fotografija oltara na kojoj se vidi i ovaj dio nalazi se u Monografiji o samostanu tiskanoj 1985. među drugim fotografijama, iza str. 512.  Atika je, zbog oštećenosti ili možda zbog planiranja restauracije, bila skinuta. Poslije toga, vjerojatno zbog nedaća koje je donio domovinski rat, nekoliko je desetljeća provela zaboravljena u samostanskom podrumu. Nakon što je atika pronađena, restaurirali su je stručnjaci HRZ-a. Ovdje treba napomenuti da je proces obnove atike išao nekoliko godina sasvim polagano s malim sredstvima Ministarstva kulture, i sigurno bi tako išlo još nekoliko godina da se 2008. članovi samostana nisu odlučili odmah financirati obnovu do kraja. Tako je taj zatureni i zaboravljeni dio ovog vrijednog oltara već 19. prosinca 2008. bio obnovljen na izvornom mjestu.

Oltar moćnik upisan je u registar spomenika kulture sa svojstvom kulturnog dobra, od Ministarstva kulture ur. broj: 532-10-1/1-02-20 od 2. travnja 2002., ali budući da na njemu tada nije bilo atike ona nije spomenuta, niti se vidi na fotografiji koja je priložena tom dokumentu. Zanimljivo je da fotografija Jacqueline Kennedy, koja je muzej stare ljekarne posjetila i prije njegovog službenog otvorenja 9. kolovoza 1964., svjedoči da je figura Boga Oca bila određeno vrijeme izložena u muzeju. Oltar moćnik služio je za čuvanje moći svetaca i crkvenog posuđa. U njemu su također čuvane minijaturne svete slike. Sadržaj je bio pomno čuvan i zato je ormar bio zaključavan s tri ključa. Tako je to bilo do spomenute restauracije vrata, kada je njegov sadržaj prenesen u jednu od soba samostana na 1. katu. Danas se sadržaj ormara, osim predmeta koji su izloženi u staroj ljekarni, čuva u posebnoj prostoriji („trezoru“) koja je 2008. prilagođena toj svrsi.

Fra Stipe Nosić

O promjeni izgleda sakristije svjedoče najviše ostaci koje je na svjetlo dana donijela nedavna obnova istočnog krila samostana. Prema tim otkrićima, sakristija je sigurno u početku bila pravokutna prostorija s kasetnim stropom. Na istočnoj strani imala je, čini se, romaničke prozore, na što upućuju ostaci po jednog dovratnika koji su još uvijek vidljivi na vanjskoj istočnoj fasadi s lijeve i s desne strane dvaju današnjih prozora. Poslije je sakristija umjesto romaničkih dobila gotičke prozore. Bili su podignuti visoko, tako da su im vrhovi dopirali do samog stropa. Ne zna se kad su ugrađeni, ali o njihovu postojanju svjedoče ostaci vrhova dvaju prozora koji su ostali iznad svoda, a nalaze se točno iznad dvaju današnjih prozora. Prema njihovim proporcijama i položaju dade se zaključiti da su bila četiri. O vrhovima dva srednja prozora nisu ostali tragovi, jer su zasigurno uklonjeni kad je tu ugrađen luk kapele. Svod je u sakristiju ugrađen 1509., kako stoji u dozvoli koju je 2. siječnja te godine franjevcima dao Senat (Vijeće umoljenih). U Državnom arhivu u Dubrovniku čuva se bilješka o odredbi (DAD, Cons. rog. 31,71) prema kojoj, kako čita i prevodi Relja Seferović, odobrava franjevcima da izrade svod u sakristiji. Na dokumentu između ostalog stoji: „Prima pars est de consentiendo dictis fratribus quod possint prosequi laborerium dicte volte et ipsam voltam facere cum plegiaria ser Ambrosii Marini de Gozze pro securitate per annos quindecim continuos proxime futuros dicte volte, qui sit obligatus cum omnibus bonis suis pro omni damno et manchamento quod sequeretur infra dictum terminem. Per xxv, contra xi, ex aliis.“ To znači: „Prvi je prijedlog da se spomenutim fratrima dopusti da nastave s izgradnjom spomenutoga svoda. Smiju izgraditi navedeni svod uz jamstvo vlastelina Ambroza Marinova Gozze, koji jamči za idućih petnaest godina za taj svod i obvezuje se da će svim svojim dobrima jamčiti za bilo kakvu štetu ili nedostatak koji bi nastali u navedenome razdoblju. Prijedlog je prihvaćen s 25 glasova za i 11 glasova protiv.“ Kod tog posla jamac je dakle bio vlastelin Ambroz Marinov Gučetić. A Ambroz (oko 1463-1522), je jedan od Marinovih sinova i zasigurno je bio samostanski sindik, a i njegov brat Augustin bio je franjevac. Ova veza objašnjava činjenicu postojanja grbova obitelji Gučetić na kapitelima na tri zida sakristije koji su ugrađeni kao stope svodova. Njihovi grbovi su po dva na zapadnoj, sjevernoj i južnoj strani. Samo na kapitelima na zidu istočne strane nema takvih grbova. Zasigurno su uklonjeni kod izgradnje kapele. Grbovi obitelji Gučetić nalaze se i na sarkofagu u klaustru, u kojeg je prvi ukopan Marin Gučetić oko 1369., što otkriva da je ova obitelj među prvima imala grobnicu u franjevačkom samostanu.

A sama kapela, kako sugerira jedan zapis o „povećanju sakristije“ napravljena je 1513. Kod tadašnjeg proširenja, u istočni zid ugrađena su dva jaka kamena pilona na čije kapitele je naslonjen masivni kameni luk. Na kapitele stupa, sa sjeverne i južne strane, ugrađen je po jedan novi manji kapitel, i na te kapitele naslanja se očito ponovno prilagođeni svod sakristije. Na takav zaključak upućuje sama forma svoda iznad luka. U kapitele pilona s unutarnje strane uklesani su grbovi obitelji Bunić, obitelji čiji je pripadnik Luka Mihov Bunić od slikara Pierantonia Palmerinia 1528. naručio oltar moćnik. Svod kapele ukrašen je ukrasnim kamenim rebrima koji imaju i statičku funkciju, a u sredini je kameni medaljon s reljefom krilatog anđela koji preko lijeve ruke drži plahtu, što se tematski može povezati s povojima Uskrslog, odnosno s vjerom u Uskrs, jer je kapelica građena da bude grobno mjesto. U zidu pored oltara desno kamena je ukrašena niša (kustodija) koja kao pokrov ima školjku, a na samom vrhu je trolist ili ljiljan.

Pretpostavka je, utemeljena na ostacima vrhova dva prozora iznad svoda, da su kod ugradnje svoda sakristije sva četiri gotička prozora spušteni prema podu. Tada je veliki drveni ormar koji je napravljen prije toga i koji je do tada bio smješten uz istočni zid morao biti prilagođen i premješten uz sjeverni zid.

Sama sakristija preživjela je i veliki potres 1667., kad je izgorjela crkva sa zapadnim dijelom samostana. Ipak, u njezinu svodu prema istočnom zidu vidljiva je „neravnina“, koja se proteže sve do  polovice kapitularne dvorane, što je u stvari pukotina nastala za jednog od potresa. Prema usmenoj tradiciji sakristija je bila jedna od rijetkih svečanih velikih sačuvanih prostorija u gradu nakon velikog potresa, pa je u njoj navodno održana sjednica Vlade Dubrovačke Republike. Tradiciju potkrepljuju drvene stolice obložene devinom kožom koje su tada ostale u sakristiji, a danas su u franjevačkoj knjižnici.

Fra Stipe Nosić

Sakristija franjevačke crkve Male braće nalazi se na istočnoj strani samostana, a u nju se ulazi iz prezbiterija crkve. Pristup u nju moguć je i kroz vrata iz klaustra, kako je zasigurno bilo od početka, jer su tako uobičajeno organizirane prostorije u samostanima. Sakristija je danas nadsvođena prostorija s dva gotička prozora, a prema istoku ima nadsvođenu kapelu s četiri gotička prozora istih dimenzija. Izgradnja sakristije, prema sačuvanoj dokumentaciji, započela je 1319., dvije godine nakon početka izgradnje same crkve. Graditelj sakristije bio je Mato sin Kazolčev, kako je zabilježeno u Državnom arhivu u Dubrovniku (Div. canc. 8. 62.). Sačuvani dokumenti i vidljivi ostaci u zidovima otkrivaju da je ona u prošlosti doživljavala određene preinake, odnosno proširenja. Iz onoga što je na prvi pogled vidljivo, lako je zaključiti da je sakristija i u početku imala pravokutni tlocrt s dimenzijama oko 11,35 m (u smjeru sjever jug) i oko 8,70 m (u smjeru istok zapad). Njezin tlocrt bez kapelice je i danas takav. A otkriće 2004., koje se dogodilo kod obnove istočnog krila samostana, pokazalo je da je sakristija na zidu prema istoku imala gotičke prozore i da su njezini zidovi na svim stranama bili oslikani freskama. Također je bila ukrašena drvenim oslikanim kasetnim stropom. (O pronađenim ostacima oslika pisao je u časopisu Dubrovnik broj 3, 2009. Ivan Srša restaurator, koji je radio na njihovoj obnovi). Visina sakristije prema tim otkrićima mogla je iznositi oko 7,70 m. Toj izvornoj prostoriji dodana je kasnije nadsvođena kapela prema istoku u koju je smješten oltar u kojem su se čuvale moći svetaca. U sredini današnjeg svoda sakristije ugrađen je oslikani kameni reljef sv. Franje Asiškog u okruglom lisnatom vijencu, koji vrijedi kao određeni zaglavni kamen svoda, a danas je na visini od 6,38 metra. Pored vrata koja vode u crkvu na zidu je mala kamenica u obliku školjke za blagoslovljenu vodu. Sakristija je vratima u jugoistočnom kutu povezana s kapelicom Presvetog Trojstva. Na južnoj strani u zidu je veliki kameni umivaonik za pranje ruku („pilo“). U njega  je željeznim cijevima dovedena voda. Vjerojatno se to dogodilo 1903. kad je i u fontanu u klaustru tim načinom dovedena voda.

Fra Stipe Nosić

Knjižnica Male braće čuva Juditu, Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, tiskanu u Veneciji 1521., kao jedini kompletni sačuvani primjerak tog prvog izdanja (Inv. br. 55-IV-45).

Osim Judite, tu su i drugi rijetko sačuvani primjerci starih izdanja Marulićevih knjiga: 

De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. Venecija, 1506. (Pouke za čestit život po primjerima svetaca). (Inv. br. 34-I-15) uvez u pergamenu s rukopisnim bilješkama. (Knjiga je izložena u staroj ljekarni).

(Stari katalog knjižnice Male braće kojeg je napravio fra Lujo Čurčija (Rukopis 328) ima upisanu i knjigu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, izdanu u Parizu 1571. U novom katalogu knjige nema!)

Evangelistarium: opus vere evangelicum, sub fidei, spei & charitatis titulis, in septem libros partitum. Nunc recens excusus. - Coloniae: Cholinus: 1556. (Inv. br. 36-I-9) na predlistu: “Jo. Bapte’ Pianardj Crem”; na posljednjem listu rukopisna bilješka (= excerpta).

Opera Omnia M. Marvli Spalatensis, Nvnqvam Antea Simvl Excvsa, diuisa in duas Partes, : quarum prior dictorum factorumque memorabilium Libros sex continet; Siue, De bene beateq[ue] viuendi institutione, ad normam vitæ Sanctorum utriusque Testamenti collectos atque in ordinem digestus: Posterior Vero, De fide, spe, & charitate Libros septem,

Opus longè vtilissimum: Et Parabolas quinquaginta, Venetia, 1586. (Inv. br.  33-IV-8) ex libris na str. 452: “Ad usum Patris fratris Basilij a Ragusio”; “fra Franco Gio…” i druge rukopisne bilješke.

Opera Omnia M. Marvli Spalatensis, Nvnqvam Antea Simvl Excvsa, diuisa in duas Partes, : quarum prior dictorum factorumq́ue memorabilium Libros sex continet; Siue, De bene beateq́[ue] viuendi institutione, ad normam vitæ Sanctorum utriusque Testamenti collectos atque in ordinem digestus: Posterior Vero, De fide, spe, & charitate Libros septem, Opus longè vtilissimum: Et Parabolas quinquaginta. Antverpiae Nutius, 1601. (Inv. br. 34-I-16).

Opera di Marco Marulo da Spalato, circa l'institutione del buono, e beato viuere, secondo l'essempio de' santi, del Vecchio e Nouo Testamento. Diuisa in sei libri. Tradotta in lingua toscana da maestro Remigio Fiorentino ... Edizione. Di nuouo con diligentia ristampata, e da notabilissimi errori emendata. Venetia : appresso Paulo Vgolino, 1601 (Venezia : appresso Paolo Vgolino, 1601). (Inv. br. 34-V-10)

Regum Dalmatiae gesta, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. / Lucio, Giovanni *1604-1679* . - Amstelodami : Blaeu, 1668.  (Inv. br. 34-VII-6).

De humilitatae et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj). Venecija, 1519.

Na knjizi je Marulov epigram napisan rukom! (Knjiga nema signaturu a izložena je u staroj ljekarni).

Fra Stipe Nosić

Zadar ima svoj veličanstveni pozdrav suncu. I Dubrovnik je dobio svoj skromni „pozdrav“ i to „onima na zidinama“. To je stilizirani franjevački grb s natpisom „PAX ET BONUM“ (Mir i dobro). Grb se nalazi na zapadnoj strani grada ispod Minčete, u vrtu samostana Male braće a izrađen je od materijala pronađenih u vrtu. Izradio ga je fra Stipe Nosić i to na vrhu velikog bakrenog lonca koji je nekada služio u „Voštarnici“ (radionici za izradu voštanica). Kao što je poznato ta velika zgrada u vrtu samostana Male braće izgrađena 1925. izgorjela je jedne noći 1983. i od tada do siječnja 2021. stajala je kao ruševina. Zahvaljujući zaradi od ulaznica brojnih posjetitelja franjevačkog klaustra i stare ljekarne i Upravi grada Dubrovnika, koja je besplatno ustupila prostor izvan zidina za postavljanje velike dizalice, zgrada je mogla biti obnovljena.

Milijunski posjetitelji gradskih zidina, kojima se i u budućnosti nadamo, moći se uživati u novoj vizuri grada, osjetiti djelić franjevačke gostoljubivosti i ponijeti sa sobom franjevački pozdrav „Mir i dobro“.

Fra Stipe Nosić

 U nedjelju, 26. rujna 2021. godine u večernjim satima u Kliničkom bolničkom centru „Rijeka“ u Rijeci preminuo je u 83. godini života, 62. godini redovništva i 53. godini svećeništva fra Klement Ante Sršen, član Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra.

Fra Klement Sršen, krsnim imenom Ante, rođen je 11. lipnja 1939. godine u mjestu Bijeli Vir kraj Metkovića, od oca Ivana i majke Mande r. Medić kao peto od šestero djece. Kršten je 18. lipnja 1939. u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Dobranju u dolini Neretve. Prvih četiri razreda osnovne škole pohađao je u Bijelom Viru, a drugih četiri, kao i prvi razred srednje škole u Metkoviću. Godine 1957. ulazi u Franjevačko sjemenište u Zadru započinjući drugi razred srednje škole. Vrijeme srednjoškolskog obrazovanja mu je prekinuto najprije zbog ulaska u novicijat, a zatim i zbog odsluženja vojnoga roka. Prve redovničke zavjete polaže 15. veljače 1959. godine u Samostanu Navještenja Marijina na Košljunu, a po završetku vojnoga roka nastavlja srednju školu u pazinskom sjemeništu gdje maturira 1963. godine. Iste godine  započinje filozofsko-teološke studije na Visokoj bogoslovskoj školi u Zadru, odakle 1966. godine odlazi na studij u Franjevački samostan Busto Arsizio kraj Milana u Italiji. Studij 1967. godine nastavlja u Franjevačkom samostanu u Torinu gdje je i 29. lipnja 1968. zaređen  za svećenika po rukama torinskog nadbiskupa Michelea kardinala Pellegrina. Iste godine 18. kolovoza slavio je mladu Misu u svojoj rodnoj župi, te nastavlja na Torinskom sveučilištu studij Prirodoslovnih znanosti s više prekida zbog lošijeg zdravstvenog stanja.

Od 1979. do 1988. godine vrši službu predstojnika župske kuće u Rijeci u Župi sv. Nikole, biskupa. Na istoj župi do svibnja 1990. godine vrši službu župnoga vikara. Od svibnja 1979. do srpnja 1985. godine vršio je službu definitora Provincije, a od lipnja 1991. godine vrši službu magistra novaka u Franjevačkom Samostanu na Košljunu. U tom Samostanu u više navrata vrši savjesno i predano odgovorne službe gvardijana, vikara, kao i provincijskog duhovnog asistenta za OFS. Fra Klement se odlikovao redovničkim krepostima postojanog, vjernog i predanog služenja u svakodnevici. Osobito ga oblikovala radosna postojanost u bratstvu i skrovito djelovanje u zajednici. Njegov prepoznatljiv osmijeh i iskrena otvorenost svakom bratu svjedočila je njegovu franjevačku vedrinu i pokornički duh.

Sprovodni obredi i sveta Misa zadužnica slavit će se u četvrtak, 30. rujna, u 11 sati u Samostanu Navještenja Marijina na Košljunu. Sprovodne obrede predvodit će provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić, a Misno slavlje krčki biskup mons. Ivica Petanjak.

U ponedjeljak 4. listopada blagdan je sv. Franje Asiškog. Svečano se slavi u crkvi Male braće, a proslavi prethodi trodnevna priprava, koja tih dana počinje u 18,45 sati, a predvodi je fra Ivan Kramar. U nedjelju, uoči blagdana, nakon večernje sv. mise, bit će slavljen obred preminuća sv. Oca Franje.

Na sam blagdan – u ponedjeljak - sv. mise bit će slavljene u 7; 9,30; 11 sati. Svečano blagdansko slavlje započet će u 18,45 sati dočekom otaca dominikanaca, koji će po starom običaju predvoditi svečanu koncelebriranu sv. misu u 19 sati.

Fra Bernardin Sokol (1888-1944) odveden je od partizana uvečer 28. rujna 1944. iz franjevačkog samostana s otoka Badije, pod lažnom optužbom da je Nijemcima izdao neke njihove borce, i ubijen je zasigurno te noći bez suđenja. Tijelo mu je more izbacilo na obalu u Orebić gdje ga je skupina mještana na mjestu pronalaska pokopala. Oproštajno pismo koje je fra Bernardin završio deset dana prije smrti, a koje su krvnici u noći odvođenja uzeli iz njegove sobe, dokazuje da on nije izdao partizane. U pismu, koje je sačuvao arhiv OZNE u Zagrebu, je napisao da ne voli partizane, ali da ih nije izdao. Očito ni oni nisu voljeli njega, jer su ga kako on kaže „znali kao Hrvata“, ali ipak nije to bio razlog da ga ubiju. Ratni zločin pokušali su kasnije pravdati raznim lažima. Jedna od laži bila je da je Sokolovu izdaju Nijemcima prevodio brico Vilim, zaboravivši pri tom da je Sokol govorio njemački jezik, jer je studirao u Austriji. Druga, da je brico Vilim tu informaciju rekao časnoj sestri dominikanki Manes Karninčić u Korčuli, koja ju je navodno proslijedila partizanima u Žrnovu. Da ta sestra u to vrijeme uopće nije bila na Korčuli dokazao je nedavno u nastupu na jednom znanstvenom kolokviju dr. Ivan Armanda iz Leksikografskoga zavoda u Zagrebu. Zanimljivo je i da u knjizi Sjećanja jedne generacije koju je objavio SUBNOR Korčule 1990. o Sokolovoj navodnoj izdaji partizana nema ni riječi. Ipak, da bi opravdao zločin, Ivan Jeričević Čompo, koji je zasigurno direktni krivac za ovaj zločin, jer je u vrijeme Sokolova ubojstva bio sekretar Kotarskog komiteta KPH Korčule i šef OZN-e Korčule, čak je 2002. za Radio Korčulu izjavio da su fratri partizane zamolili da ih riješe „toga zla“. Demantirao ga je pismeno fra Berard Barčić koji je jedno vrijeme sa Sokolom živio na Badiji kao profesor. Čompo se to usudio izjaviti u vrijeme mlade Hrvatske države, jer se očito osjećao zaštićenim znajući da su Sokolovo tijelo premjestili, što je pokazalo nedavno iskapanje groba na plaži gdje su pronađeni samo potplati Sokolovih fratarskih sandala.

Iako je Sokol kao glazbenik bio poznat na internacionalnom planu, ime mu je još za života ušlo u nekoliko stranih stručnih leksikona, o njemu se nije smjelo govoriti. Sve do osvita višestranačja u Hrvatskoj nije ga se smjelo spominjati. Kako je to opasno bilo, zorno ilustrira podatak da se fra Pero Peterca, Slovenac po nacionalnosti, kao vizitator samostana u službenoj knjizi vizitacije na Badiji, godinu dana nakon što je Sokol odveden, nije usudio spomenuti ni njegovo ime, nego je zabilježio: „ [...] dočim je jedan član samostana bio pozvan na saslušanje 29. rujna 1944. na Vis kod vojnog suda N.O.V. od kuda se do danas nije vratio.“

Sokolova djela sklanjana su i uništavana. Preko donacije samostana Male braće, njegove skladbe danas su uglavnom dostupne u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Zahvaljujući Hrvatskom društvu fra Bernardin Sokol, koje su 2020. u Splitu osnovali neki poznati hrvatski glazbenici, i njihovu portalu,  istina o Sokolu i njegova glazba postala je u velikoj mjeri dostupna u digitalnom obliku. Nekim takozvanim novim antifašistima i nostalgičarima za Jugoslavijom, koji i 77 godina poslije pokušavaju lažnim „memorijama“ pravdati ratni zločin nad ovim poznatim glazbenikom, smeta činjenica da Sokol opet pjeva.

Fra Stipe Nosić

U spomen 500. obljetnice prvog tiska Marulićeve Judite, Hrvatska pošta objavila je prigodnu markicu. Na markici je fotografija Marulićeva kipa kojeg je, prigodom slavlja 400. obljetnice Marulićeve smrti 1924., izradio slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović. Model je poklonio gradu Splitu, pa je kip nakon lijevanja u Zagrebu u ljeto 1925. postavljen na postolje od kamena modraca po nacrtu arhitekta Josipa Kodla. Na postamentu je s prednje strane bilo uklesano: Marko Marulić 1450-1524, a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio. U Meštrovićevo remek djelo miješala se i politika. Tako su Talijani za okupacije Splita 1941.-1943. Marulovo ime pretvorili u Marco Marulo, a natpis straga posve izbrisali. U Socijalističkoj Jugoslaviji obnovljen je natpis Marko Marulić, a na poleđinu postolja uklesani su stihovi Ujevićeve pjesme Oproštaj.

Fra Stipe Nosić

U Veneciji 13. kolovoza 1521. iz tiska je izišla Judita, prva Marulićeva knjiga tiskana na hrvatskom jeziku. Marko Marulić napisao je taj ep još 1501. nadahnut biblijskom junakinjom, a po njemu je on kasnije prozvan „ocem hrvatske književnosti“. Jedini potpuno sačuvani primjerak tog prvog izdanja čuva knjižnica samostana Male braće u Dubrovniku. Jubilarna 500. obljetnica Marulićeve Judite bit će obilježena izlaganjem te knjige na isti dan pola tisućljeća nakon toga, 13. kolovoza 2021. u 21 sat u klaustru samostana.

Tu kratku izložbu u prigodi visokog jubileja obogatit će do sada nepoznato originalno platno glasovitog francuskog slikara Simona Voueta (1590-1649), na kojem su portreti dviju poznatih slikarica, njegove supruge Virginije Vezzi ili da Vezzo (1601-1638) i Artemisije Gentileschi (1593-1652/3?). Na slici je Artemisija, prva profesionalna slikarica u povijesti, koja je naslikala najpoznatiju sliku Judite na svijetu, predočena u trenutku dok Virginiji na svitku biblijske knjige prstom pokazuje mjesto o Juditi. Kao rezultat te konzultacije nastala je Virginijina slika Judite s mačem i Holofernovom glavom oko 1624.-26., a model za Juditin lik bila je Artemisija. Autor ovog dvostrukog portreta ovjekovječio je zapravo trenutak dogovora dviju slikarica oko izrade te slike. Platno, koje se začudo ne nalazi na popisu Vouetovih djela, otkriva tadašnji izgled slavnih baroknih slikarica i raspoloženje za vrijeme dogovora o izradi Virginijine Judite. Slika je, i pored toga što je Virginija na njoj prikazana djelomično obnaženih grudi, desetljećima visjela na zidu hodnika dubrovačkih franjevaca. Tamo je zasigurno došla zahvaljujući svitku knjige, odnosno slikarici Artemisiji i njezinoj slikarskoj orijentaciji na herojske biblijske likove.

Jubilarna obljetnica prvog tiska Judite, osim što je u dubrovačkom samostanu na vidjelo iznijela neke do sada nepoznate Marulićeve tragove, indirektno je otkrila Vouetovo remek djelo s portretom autorice glasovite slike Judite, pa će slika s hodnika biti preseljena u muzej i dostupna javnosti.

Fra Stipe Nosić

Na dan 13. kolovoza 2021. s početkom u 21 sat u klaustru samostana Male braće u Dubrovniku bit će izložena knjiga Judita Marka Marulića, s originalnim naslovom Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena. Ta mala ali za hrvatski narod iznimno značajna knjiga, istog je dana prije pet stoljeća na hrvatskom jeziku izišla iz tiska u Veneciji. Uz više od tisuću knjiga iz 16. stoljeća, u ovom samostanu je i jedini potpuno sačuvani primjerak tog prvog izdanja Marulićeve knjige. Franjevci su još pred godinu dana, za jubilarnu 500. obljetnicu, za 13. kolovoza, najavili predstavljanje prvog kritičkog izdanja Judite, znanstveni rad kojeg na tu temu priprema prof. Zvonko Pandžić. Predstavljanje je međutim odgođeno iz tehničkih razloga. Ipak, kako bi obilježili ovu jubilarnu obljetnicu franjevci će toga dana upriličiti izložbu (od 21 do 22 sata) na kojoj će posjetitelji izbliza moći vidjeti pola milenija staru knjigu Judite. Također će tada biti izložen njezin faksimil kojeg je po ovom primjerku nedavno dao izraditi Muzej grada Splita, kao i onaj koji je 1950. izdala JAZU u Zagrebu.

Tu će biti i inkunabula koju Marulić u svojoj oporuci zove „Summa Angelica“, a  riječ je o knjizi Nicolausa de Ausmo (s naslovom Supplementum Summae Pisanellae), tiskanoj u Veneciji 1476. (s dubrovačkom signaturom  A-77) na koju je Marulić svojom rukom napisao taj skraćeni naziv. On je tu knjigu, uz svoja druga tiskana djela, ostavio svećeniku Rogeriju Capogrossu. Na knjigu je netko kasnije zapisao „Iste liber pertinet loci sanctae Mariae de Paludi“, što odaje da je knjiga nekad bila vlasništvo franjevačkog samostana sv. Marije na Poljudu u Splitu, samostana u kojem je svećenik Capogrosso pokopan. Na izložbi će se moći vidjeti i inkunabula tiskana u Veneciji 1482. (sa signaturom A-65) pravni priručnik pape Grgura IX. Decretales, cum glossa, u kojoj je mnogo marginalija, a više njih Marulić je označio svojim monogramom „.M.“

Iste večeri bit će izložena barokna umjetnička slika, koja se do nedavno nalazila na fratarskom hodniku, s portretom Artemisie Gentileschi (1593-1652/3?) slikarice koja je naslikala najpoznatiju sliku Judite na svijetu.

(Ulaz uz poštivanje epidemioloških mjera!)

Fra Stipe Nosić

Vijest o odlasku Miše Martinovića ispunila me emocijama. Znao sam da je taj jednostavni čovjek, praktični vjernik, legendarni glumac nakupio puno zemaljskih godina i da se zbog toga već nekoliko godina drži kuće. Svjedok sam da je često posjećivao crkvu Male braće. I nakon što više nije mogao dolaziti u nju bio je s franjevcima u vezi. Nije zato ništa čudno što mu je na prijedlog samostana Male braće uprava Franjevačke provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru još u siječnju 2007. podijelila naslov „subrata“. To je počasni naslov koji confratra čini dionikom duhovnih dobara zajednice. Titula je to koja se u ovo naše vrijeme rijetko podjeljuje. Mišo ju je dobio i zasigurno zaslužio svojim vjerničkim životom i mnogobrojnim dobročinstvima. Uvjerio sam se u to zorno kada je u organizaciji Dubrovačkih ljetnih igara 21. kolovoza 2012. u ljetnom kinu „Slavica“ prikazan dokumentarni film o njemu. Zadivio me tada taj filmski dokument o bogatoj i uspješnoj glumačkoj karijeri jednog od najpoznatijih hrvatskih glumaca. Ali ono što me je tada posebno oduševilo jest otkriće da je taj dokumentarac samo blijeda slika toga čovjeka. Potvrdio mi je to Mišin nastup poslije filmske projekcije. Glumac je ustao i srdačno zahvalio brojnoj publici. Ukratko je opisao najvažnije točke svog života. Među njima istaknuo je činjenicu da je kao osamnaestogodišnjak sudjelovao na „blajburškom križnom putu“ i da je kasnije osuđen na 15 godina zatvora zbog čitanja „pastirskog pisma“ nadbiskupa Stepinca. Tom prilikom izjavio je da ga je u životu vjera krijepila i da ga je sam Bog čuvao, pa da on „više i ne vjeruje, nego zna da Bog postoji“. To usmeno svjedočanstvo žive vjere, izrečeno od umjetnika riječi pred mnoštvom ,značilo je za mene više nego puno svećeničkih propovijedi. Shvatio sam tada da ovom čovjeku vjera u Boga znači više nego brojne nagrade koje je dobio. Danas shvaćam da mu je i naslov subrata bio važan, jer je zaželio iskoristiti stari privilegij i pokopati se u franjevačkom habitu.

Dragi subrate Mišo! Bio si zaista u duši naš subrat i skromni „franjevac“. Prikazat ćemo svetu misu za tvoju dušu u tvojoj crkvi Male braće u petak, 6. kolovoza u 19 sati. Neka te Gospodin nagradi za sva tvoja dobra djela i neka ti podari svoj mir.

Fra Stipe Nosić

Zgrada voštarnice u kojoj su se desetljećima proizvodile svijeće, a koja je izgorjela 1983. u požaru, postala je 2021. opet sasvim lijepa dvorana. Dana 23. srpnja u nju je opet puštena električna energija.

Budući da je prema vrtu prilagođen ulaz iz Medovićeve ulice, dvorana će imati poseban ulaz i moći će se koristiti u različite svrhe.  

Franjevačka svetkovina, Gospa od anđela (Blažena Djevica Marija Anđeoska) slavi se 2. kolovoza. Svetkovina je vezana uz obraćenje svetog Franje Asiškog, koje se dogodilo 2. kolovoza 1208. u crkvici svete Marije od Anđela, podno grada Asiza, poznatoj pod imenom Porcijunkula. Ta crkvica postala je okupljalište prvih Franjinih sljedbenika, svojevrsna kolijevka franjevaštva, u kojoj je Franjo osnovao Red Male braće (Ordo Fratrum Minorum). Za tu svetkovinu vezan je dan potpunog oprosta, tzv. Porcijunkulski oprost, kada u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni. Oprost mogu dobiti, ako se ispovjede, pričeste, pohode franjevačku ili župnu crkvu i izmole Vjerovanje i Oče naš, te izmole jednu molitvu na nakanu Svetog Oca. Oprost je 1216. sveti Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima koji pohode crkvicu Porcijunkulu. Kasnije je ta povlastica proširena na sve franjevačke crkve, a poslije i na župske. To slavlje podsjeća na povik svetog Franje okupljenim vjernicima u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. „Sve vas želim poslati u raj“, kada je objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, pokaju se i ispovjede.

Kako u drugim franjevačkim crkvama, tako i u crkvi Male braće svake godine tradicionalno se slavi blagdan Porcijunkule. Tu je on vezan uz sliku Marijina navještenja, koja je naslikana prema uzoru na staru sliku koja se nalazi u Asizu u crkvi Gospe od Anđela.

U crkvi Male braće, u ponedjeljak 2. kolovoza 2021. Porcijunkula će biti slavljena svetim misama u 7 i u 19 sati.

Fra MASSIMO FUSARELLI izabran je na Generalnom kapitulu u Rimu 13.7.2021.za novog generalnog ministra Reda Male braće za razdoblje od 2021. do 2027. Fra Massimo je rođen u Rimu 30. ožujka 1963. U novicijat je ušao 28. srpnja 1982., a 30. srpnja 1983. položio je privremene redovničke zavjete. Svečane zavjete položio je 8. siječnja 1989., a 30. rujna 1989. zaređen je za svećenika. Položio je licencijat patrističke znanosti na Augustinianumu u Rimu.

U svojoj provinciji obnašao je službu definitora, animatora pastorala zvanja, a zatim i trajne formacije. Bio je generalni tajnik za formaciju i studije od 2003. do 2009. Za provincijalnog ministra franjevačke provincije sv. Bonaventure Lazio i Abruzzo izabran je 2. srpnja 2020. Izborom za generalnog ministra napustio je tu službu i preuzeo službu generalnog ministra OFM, kao 121. nasljednik sv. Franje Asiškog.

Dana 9. srpnja 2021. u prostorijama franjevačkog samostana Male braće predana je predstavnicima Znanstvene knjižnice Dubrovnik knjiga: De recta Latini Graecique sermonis pronuntiatione : dialogus Ciceronianus eiusdem per eundem emendatus & auctus Erasmus, Desiderius  (Ispravan izgovor latiskog i grčkog jezika…) tiskana u Veneziji 1531. Knjigu je u lipnju t. g., nakon kraće prepiske s fra Stipom Nosićem, Anthony Mortimer prof. emeritus sveučilišta Frieburg iz Švicarske poslao samostanu Male braće.

Prof. Mortimer napisao je da ne zna kako se ta knjiga našla kod njega, ali je zaželio vratiti je onamo kamo pripada. Prema jasnoj bilješci na knjizi ona je pripadala Isusovačkom kolegiju u Dubrovniku. Budući da se i neke druge tiskane isusovačke knjige nalaze u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik, i da se ta institucija vodi kao posljednji vlasnik ove knjige, franjevci su ovu staru vrijednu knjigu predali toj znanstvenoj ustanovi.

U zadarskoj katedrali sv. Stošije 26. lipnja nadbiskup mons. Želimir Puljić zaredio je za svećenika fra Pavla Ivića, člana franjevačke provincije sv. Jeronima. 

O tome je izvijestila IKA  https://ika.hkm.hr/zadarska-nadbiskupija/svecenicko-redenje-fra-pavla-ivica-u-katedrali-sv-stosije-u-zadru/

​

O sv. Jakovu Markijskom, franjevcu koji je misionario po našim krajevima mnogo je različitih predaja. Hrvatska enciklopedija o njemu piše: „(lat. Jacobus de Marchia), talijanski katolički misionar (Monteprandone u Markama, 1394 – Napulj, 28. XI. 1476). Franjevac. Završio je pravo u Perugi, 1416. u Assisiju stupio u franjevački red. Do 1420. studirao je teologiju u Fiesoleu kraj Firence, gdje je bio učenik Bernardina Sienskoga. God. 1432–33. bio je gvardijan dubrovačkoga samostana Male braće, 1432. i 1435. vizitator, a 1435–38. vikar Bosanske vikarije. Propovijedao protiv krivovjerja u Bosni, bio suradnik Ivana Kapistrana u misijama po Slavoniji i Srijemu (Morović, Kamenica). Zauzimao se za križarske ratove protiv Osmanlija. Na koncilu u Baselu zastupao je pomirbu umjerenih husita s Crkvom, a na koncilima u Ferrari i Firenci zamisao o jedinstvu Zapadne i Istočne crkve.“ S njim je međutim povezana i poznata predaja o „čudu križa“ kada je on propovijedao u crkvi Male braće. Samostan Male braće posjeduje njegovu sliku iz 18. stoljeća, nepoznatog autora. Zanimljiva je i grafika na koju je netko (možda povjesničar fra Frano Jurić?) ispod njegova imena napisao: „fratar Male braće, došao u Dubrovnik 1432., a rođen u Monteprandone, biskupije Eskulanske. Bio je starješina dubrovačkog manastira. On je prebivao i u samostanu u Rijeci (Rožatu), Daksi, Konavlima, Stonu i Slanome.“

Knjiga stara gotovo pet stoljeća vratila se u Dubrovnik. Riječ je o knjizi Erazma Roterdamskog s naslovom, De recta Latini Graecique sermonis pronuntiatione : dialogus Ciceronianus eiusdem per eundem emendatus & auctus Erasmus, Desiderius  (Ispravan izgovor latiskog i grčkog jezika…) tiskanoj u Veneziji 1531. Knjiga je pripadala dubrovačkim isusovcima, što otkriva naslovna stranica na kojoj stoji rukom napisano: Coll Rag. Soc Jesu. Knjiga nosi i pečat Kr. Realna gimnazija u Dubrovniku, stara učiteljska biblioteka. (Kr.=Kraljevska) s br. 2341., a poslije je, prema drugom pečatu, pripadala Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik. Knjigu je, nakon dopisivanja s franjevcima Male braće, Anthony Mortimer prof. emeritus sveučilišta Frieburg iz Švicarske poslao franjevačkom samostanu sa željom da knjiga u njemu i ostane. Riječ je o vrlo rijetkoj knjizi, koja je služila učenicima Dubrovnika, a kako se našla kod švicarskog profesora ni on sam to ne zna. Knjižnica Male braće koja ima 216 inkunabula i više od tisuću knjiga iz 16. stoljeća, takozvanih cinquecentina, ovu knjigu do sada nije imala. A prema katalogu Hrvatske nacionalne knjižnice i skupnom katalogu Crolist čini se da ove knjige do sada nije ni bilo u Hrvatskoj, čime se povećava vrijednost nesebične geste profesora Mortimera. Knjiga iz Švicarske darovana je knjižnici Male braće u godini u kojoj se slavi 500. obljetnica Judite Marka Marulića, a spada u cinquecentine, i samo je 10 godina mlađa od Judite, čiji jedini sačuvani primjerak čuva knjižnica Male braće. Erasmova knjiga tiskana je poslije smrti Marka Marulića (1450-1524), ali Marulić je preko biskupa Tome Nigra (Crnića) dobio druge njegove knjige, čitao ih i posebno ih cijenio. U pismu zahvale biskupu Nigru on je Erazma usporedio sa sv. Jeronimom i sa sv. Ambrozijem.

Zanimljivo je da je u istoj godini gosp. advokat Christiano Pambianchi iz Milana darovao samostanu Male braće knjigu Ivana Gundulića, Osman spjevanje viteško, prvo izdanje tiskano 1826. u Dubrovniku (II. volumen), koja je nekad pripadala knjižnici Male braće.

Fra Stipe Nosić

U Splitu u franjevačkom samostanu na Poljudu, 8. lipnja 2020. osnovano je Hrvatsko društvo dr. fra Bernardin Sokol. Među inicijatorima i prvim članovima društva neki su poznati glazbenici, koji su zahvaljujući novijim istraživanjima i radovima o glazbeniku Sokolu „otkrili“ veliku vrijednost njegovih glazbenih djela. Članovi ove glazbene udruge, svjesni da je Sokolova glazbena ostavština do nedavno bila gotovo nepoznata, različitim projektima nastoje upoznati kulturnu javnost o Sokolovu životu i radu. Zato je i naglasak njihova djelovanja upravo na dostupnosti Sokolovih nota. Na prvu godišnjicu utemeljiteljske skupštine društva, pustili su u rad web stranicu s adresom www.hdbs.com.hr na kojoj su u svojevrsnoj „virtualnoj glazbenoj nototeci“ već dostupna neka Sokolova djela a s vremenom će ih biti mnogo više. Iako su zasigurno mnoga Sokolova djela uništili oni koji su ga 28. rujna 1944. odveli iz samostana na Badiji i bez suda mučki ubili, veliki dio njegovih radova ipak je ostao sačuvan u samostanu Male braće u Dubrovniku, pa zahvaljujući tome ovaj veliki hrvatski glazbenik ipak nije posve „ubijen“.

Fra Stipe Nosić

U nedjelju, 13. lipnja blagdan je svetog Antuna Padovanskog „Sveca čitavoga svijeta“. Svečano se slavi u crkvi Male braće. Franjevci se za ovaj blagdan pripremaju devetnicom od 4. do 12. lipnja koja započinje u 18,45 sati pobožnošću sv. Antunu i sv. misom poslije toga. 

Na sam blagdan bit će slavljene svete mise u:  6 ; 7 ; 8 ;  9,30 i u 11 sati. U 18 sati je blagoslov djece i cvijeća, a svečana sveta misa u 19 sati.

Iz sigurnosnih razloga, franjevci već nekoliko godina jedan kip sveca iznose u klaustar, gdje se vjernici mogu u miru pomoliti i upaliti svijeću. Slavljima se može sudjelovati i u klaustru.

Inkunabula koja se nalazi u franjevačkom samostanu Male braće, sa signaturom A 65, ima nekoliko Marulićevih monograma „.M.“ Riječ je o knjizi Decretales pape Grgura IX. tiskanoj u Veneciji 1482. Taj  pravni priručnik ima mnoštvo rukom pisanih bilješki, a neke od tih „marginalija“ označene su i Marulićevim potpisom, odnosno monogramom. To je znak da je Marulić dok se bavio odvjetničkim poslom knjigu često koristio. Inkunabula nije navedena u njegovoj oporuci što može značiti da je nju još prije oporuke darovao nekome tko ju je trebao.

                                                                                 Fra Stipe Nosić

Slavlje 500. obljetnice prvotiska Judite iznosi na vidjelo i druge zanimljivosti o Marulićevim djelima. U posljednje vrijeme u samostanu Male braće otkrivena su neka djela koja imaju direktnu vezu s Marulom. Među njima je i inkunabula koju je on posjedovao, a koju u svojoj oporuci naziva „Summa Angelica“. Riječ je o knjizi Nicolausa de Ausmo s naslovom Supplementum Summae Pisanellae, tiskanoj u Veneciji 1476. na koju je Marulić zasigurno svojom rukom napisao taj skraćeni naslov, a koja danas ima dubrovačku signaturom  A-77. On je tu knjigu, kako otkriva oporuka, uz svoja tiskana djela ostavio svećeniku Rogeriju Capogrossu. Na istoj stranici te knjige netko je drugi zapisao Iste liber pertinet loci sanctae Mariae de Paludi, što je dokaz da je knjiga pripadala samostanu sv. Marije na Poljudu u Splitu, samostanu u kojem je svećenik Capogrosso pokopan.

Fra Stipe Nosić

Marko Marulić napisao je ep Judita na hrvatskom jeziku 1501., pa je 500. obljetnica nastanka Judite slavljena 2001. Marulovo djelo s punim naslovom Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena tiskano je međutim prvi puta u Veneciji 13. kolovoza 1521. Jedan od dva primjerka toga izdanja, koliko se zna, sačuvana u svijetu čuva knjižnica Male braće u Dubrovniku. Taj primjerak je potpun za razliku od onog drugog u Zadru. Faksimil tog izdanja tiskala je tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) 1950. u Zagrebu. Muzej Grada Splita organizirao je 2021. povodom ove okrugle obljetnice prvog tiska, prema istom dubrovačkom primjerku, izradu novog faksimila. On će biti izložen na izložbi koju u ovoj godini organizira Muzej grada Splita u suradnji s Marulianumom – Centrom za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga i Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a pod pokroviteljstvom Grada Splita u novoobnovljenoj Staroj gradskoj vijećnici na Narodnom trgu (Pjaci).

Iz tiska je izišla knjiga fra Stipe Nosića pod naslovom KLAUSTAR MALE BRAĆE REMEK-DJELO STVARALAŠTVA. Istovremeno je objavljena i njezina engleska verzija FRIARS MINORS CLOISTER MASTERPIECE OF CREATIVITY. Knjiga otkriva razne „tajne“ o jedinstvenom franjevačkom dvorištu dubrovačkog samostana. Autor o tom graditeljskom spomeniku kulture iz prve polovice 14. stoljeća govori na nov način, koji se ne može naći u radovima povjesničara umjetnosti niti u turističkim vodičima. Kratkim „tematskim pričama“ pokušava rekonstruirati nastanak tog arhitektonskog bisera, dijela kulturno-povijesne urbanističke cjeline starog Dubrovnika, koji je i zbog graditeljske raznolikosti ovog originalnog dvorišta još 1979. dospio na popis UNESCO-a kao svjetsko kulturno dobro. Nije riječ o čistoj povijesti, nego o korištenju oskudnih arhivskih podataka i njihovoj kombinaciji s govorom kamene plastike i onim što aktualni vidljivi tragovi o klaustru odaju. Smještaj figura i drugi znakovi otkrivaju smjer njegove izgradnje koji se odvijao iz jugoistočnog kuta u smjeru kazaljke na satu. Gornja šetnica na svodovima sa strana vrta oslanja se na iznimno skladnu konstrukciju od 12 pilona i 120 dvostrukih stupova na kojima je 60 originalnih kapitela. Upravo kapiteli s različitim skulpturama, samo u nekoliko slučajeva ponovljenim motivima, uz umjetničke, običajne, etnografske, mitološke i druge poruke, koriste i teološko-liturgijski govor, a svojevrsna igra brojeva na njima povezana je i sa simboličnim biblijskim jezikom. Zbog tih „teoloških“ karakteristika klaustra, kao stvarni njegov tvorac naveden je graditelj s teološkom naobrazbom franjevac Vid iz Kotora koji je od 1327. do 1335. gradio i pravoslavni manastir u Dečanima na Kosovu. Istaknuta je i pretpostavka o njegovu portretu u reljefu na kapitelu 28, kao i portretima klesara Miha Brajkova iz Bara i drugih klesara koji su radili na klaustru i koji su svoje likove ostavili na kapitelima. Povijesni izvori i rezultati arheoloških istraživanja otkrili su i stvarni smjer izgradnje više od 440 grobova u klaustru i drugim prostorima samostanskog zdanja (u klaustru on započinje u jugozapadnom dijelu i suprotan je smjeru kazaljke na satu), u kojima su posljednje počivalište našli mnogi slavni Dubrovčani, među kojima su Ivan Gundulić i Miho Pracat.

Knjiga je plod suradnje autora s umjetničkim fotografom Željkom Šoletićem koji je kod snimanja primijenio različite foto trikove i tehnike. Svojim specifičnim fotografskim izričajem između ostalog dokumentirao je svih 60 kapitela i 12 rozeta, pa će njegove fotografije zasigurno budućim generacijama govoriti puno o klaustru. Slog i tisak djelo je nakladnika Foruma iz Zadra.

​

O tome na Libertas TV 

https://www.youtube.com/watch?v=T8nvgnhG3q0

​

Dana 24. ožujka 2021. blago je u Gospodinu preminula gospođa Veljka Krasovac. Gospođa Krasovac rođena je 3. svibnja 1932. u Korčuli. U Dubrovnik je došla kako bi pohađala glazbenu školu. Postala je članica Franjevačkog svjetovnog reda i članica Mješovitog zbora crkve Male braće. Pjevati u tom zboru počela je još 1953. i to je radila redovito gotovo punih šest desetljeća. Kod skromne svečanosti oproštaja od te službe, uoči svetkovine Bezgrešnog začeća, 7. prosinca 2011. gospođi Krasovac u crkvi Male braće uručen je pisani dokument s blagoslovom svetog Oca pape Benedikta XVI., na kojem hrvatskim jezikom piše: „Sveti Otac Benedikt XVI. udjeljuje Apostolski Blagoslov Gospođi Veljki Krasovac neumornoj pjevačici od 1953. do 2011. godine u mješovitome zboru samostanske crkve franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku u Hrvatskoj.

Zaziva na nju, sve članove njezine obitelji, rodbinu i sve joj drage osobe, obilje Božje milosti. U Vatikanu, 9. kolovoza 2011.  Félix del Blanco Prieto nadbiskup.“

Naša Veljka, napustila je našu crkvu, članove svoje brojne i poznate obitelji, ali nije otišla negdje daleko. Samo se preselila u nebo svom mužu Tonću koji je ovdje na zemlji s njom i s mnogim članovima njihove obitelji često svojom pjesmom davao čast Bogu. Veljka i Tonći svojom nesebičnom zauzetošću za kulturu i opće dobro zaslužili su ne samo Papin nego i Božji blagoslov, pa odsada zajedno na nebesima mogu pjevati Gospodinu.

Fra Stipe Nosić

Po mnogima Marko Marulić je i slikao, što odaju i neke knjige koje je on koristio. Neki od naših uvaženih povjesničara umjetnosti pripisuju mu i sliku sv. Nikole iz Pravilnika (statuta) splitskih pomoraca, kojeg čuva samostan Male braće. Pravilnik je iz godine 1521., iz iste godine kada je prvi put u Veneciji tiskana Judita, a sada je izložen u muzeju stare ljekarne. Zamislivo je i da je Marulić i svoj prvi ep na hrvatskom jeziku ukrasio vlastitim crtežima. Prvotisak Judite ima crtež kojeg je zasigurno napravio sam Marul. Crtež na 7. stranici, na početku prvog „libra“, sastoji se od tri dijela. Na prvom je prikazana borba Hrvata protiv Turaka ispred njihovih šatora, a na drugom je Judita sa sluškinjom koja ispred svoje kuće promatra borbu. Na trećem dijelu crteža Judita je na koljenima i moli Boga da se njezin narod obrani. Da je na crtežu Judita potvrđuje njezino ime tu napisano dva puta.

Fra Stipe Nosić

Marko Marulić napisao je ep Judita na hrvatskom jeziku 1501., pa je 500. obljetnica nastanka Judite slavljena 2001. Marulovo djelo s punim naslovom Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena tiskano je međutim prvi puta u Veneciji 13. kolovoza 1521. Jedan od dva primjerka toga izdanja sačuvana u svijetu čuva knjižnica Male braće u Dubrovniku. Povodom jubilarne visoke 500. obljetnice prvotiska dubrovački samostan najavio je za 13. kolovoza 2021. predstavljanje prvog kritičkog izdanja Marulićeve Judite. To izdanje priprema prof. Zvonko Pandžić. Uz druge prigodne manifestacije koje se za obilježavanje ove obljetnice planiraju, inicijativa je i Muzeja grada Splita koji će na temu Marulića organizirati izložbu za koju planira izradu faksimila prvog tiskanog izdanja Judite. To Marulićevo djelo, po kojem je Marul prozvan „ocem hrvatske književnosti“, uz dozvolu franjevaca, u tu svrhu skenirano je u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Marulić je još za života bio poznat po svojim latinskim djelima, ali Judita je njegova prva pjesma tiskana na hrvatskom jeziku i jedino njegovo djelo na hrvatskom koje je tiskano za vrijeme njegova života. Marulić je i prvi pisac uopće koji u književnosti koristi biblijsku junakinju Juditu koja spašava svoj narod od pogibelji, čime je u stvari htio osnažiti rodoljubni zanos vlastitog naroda pred opasnošću od osmanlija. O vrijednosti te male ali za hrvatski jezik važne knjige govori podatak da je, za vrijeme njezine posudbe i odsustva tri dana iz samostana, bila osigurana na iznos od 100.000,00 €ura. Prvotisak Judite još je jednom bio objavljen kao faksimil, i to od JAZU 1950. u Zagrebu, što je doprinijelo da to Marulićevo djelo i u svijetu postane poznato i dobije na važnosti.

Fra Stipe Nosić

Prema stručnjakinji za orijentalistiku Vesni Miović, drugi osmansko-turski dokument pronađen u Male braće, dozvola je za prolaz kroz Bospor.

Riječ je o dokumentu kojeg ona opisuje na slijedeći način:

Pismo: arapsko

Jezik: osmansko-turski

Datum izdanja dokumenta: 18. ramazana 1291 (29.10.1874)

Mjesto izdanja dokumenta: Istanbul

Dokument je izdao: sultan Abdulaziz

Vrsta dokumenta: izn-i sefine fermanı (sultanovo naređenje s dozvolom za prolaz kroz Bospor)

Sadržaj dokumenta: na zahtjev predstavnika Austro-Ugarske monarhije na Porti, sultan izdaje ukaz kojim austrijskom kapetanu trgovačkog broda Radu Nemasiću (?), pod uobičajenim uvjetima, dopušta neometan prolaz kroz Bospor u Crno more i neometano trgovanje.

Prema našoj dubrovačkoj stručnjakinji za orijentalistiku Vesni Miović, autorici više radova na temu osmanskih dokumenata, jedan osmansko-turski dokument pronađen u Male braće je ferman sultana Mustafe IV. iz 1808. i govori o osiguranju neometane plovidbe i trgovanja dubrovačkom kapetanu Stjepanu Kuniću.

Prema njoj radi se o dokumentu:

Pismo: arapsko

Jezik: osmansko-turski

Datum izdanja dokumenta: 3. dekada zilkade 1222 (20-29. siječnja 1808)

Mjesto izdanja dokumenta: Istanbul

Dokument je izdao: sultan Mustafa IV.

Vrsta dokumenta: ferman (sultanovo naređenje)

Adresati: kapudan-paša (veliki admiral osmanske flote), kadije (suci) na obalama Sredozemlja i zamjenici kadija na Kiosu i u Nikoziji (Cipar), emini (carinici) i ostali službenici u navedenim kadilucima

Sadržaj dokumenta: na zahtjev konzula Dubrovačke Republike Frederika Chirica, sultan izdaje ukaz kojim od adresata traži da dubrovačkom kapetanu Stjepanu Kuniću, u skladu s osmansko-dubrovačkim međudržavnim ugovorom, osiguraju neometanu plovidbu i trgovanje. Kad na njega naiđu tuniski, alžirski, tripolitanski (Libija), marokanski i ostali pomorci, ne smiju ga ometati već mu moraju pružiti pomoć i zaštitu.

Slikar Damir Kukavica naslikao je portret franjevca prof. dr. fra Tome Tomašića. Fra Tomu su partizani bez suđenja ubili 25. listopada 1944. na nekadašnjem franjevačkom otoku Daksi. Da je ovaj čovjek bio nevin govori i činjenica da su ga Talijani u Kotoru bili zatvorili pod optužbom da je surađivao s partizanima.

Portret je bio na izložbi u Dubrovniku, koju je povodom Dana grada i Feste sv. Vlaha 2021. u suradnji s autorom organizirala udruga Hrvatski domobran, pod naslovom „Likovna tišina o crvenim zločinima“. U spomen na fra Tomu ovaj portret prešao je u vlasništvo Franjevačkog samostana Male braće, u ustanovu u kojoj je ovaj fratar radio kao profesor i direktor gimnazije.

​

fra Stipe Nosić

Poslije velikog potresa 1667. i požara nakon njega samostan Male braće izgubio je svoju knjižnicu u kojoj je tada bilo oko 6.000 vrijednih svezaka. Nova samostanska knjižnica izgrađena je 1690., pa se postupno popunjavala knjigama. Danas ona broji oko 70.000 knjiga od kojih je 216 inkunabula, a više od 1.000 knjiga je iz 16. stoljeća. U njen fond spada k tome više od 3.000 rukopisa i mnogo periodike.

Samostanske knjige doživljavale su različite sudbine. Neki od rukopisa koji su bili vlasništvo samostana danas su po različitim knjižnicama u svijetu. Jedan rukopis ukraden je iz muzeja stare ljekarne još 1959. Dvije vrijedne knjige nisu vraćene s izložbe koju je Znanstvena knjižnica u Splitu organizirala 1991. Mnoge knjige iz ove samostanske knjižnice posuđivane su i nikada nisu vraćene. O njihovoj sudbini svjedoče samo ceduljice koje se nalaze na njihovim mjestima u knjižnici. Ipak, jedna od nestalih knjiga vraćena je Maloj braći. Riječ je o knjizi Ivana Gundulića, Osman spjevanje viteško, prvo izdanje tiskano 1826. u Dubrovniku (II. volumen), koja na prvoj stranici ima pečat samostanske knjižnice. Knjigu je u nekom antikvarijatu kupio gospodin advokat Christiano Pambianchi iz Milana. Knjiga je bila na izložbi „Iz riznice Hrvatske i Europske književne kulturne baštine“ koju je ovaj kolekcionar organizirao u Dubrovniku u siječnju 2020. Uz potvrdu da ovu knjigu kao kulturno dobro može izvesti iz Italije gospodin Pambianchi vratio je knjigu samostanu. Dugom popisu akcija koje je ovaj vrijedni gospodin učinio za hrvatsku kulturu, nagrađen od grada Dubrovnika 2019., dodao je tako još jednu stavku. Njegovim nesebičnim činom viteško-junački ep Ivana Gundulića (1589-1638), na neki način vraća se autoru. Pjesnik je, naime, pokopan pred oltarom samostanske crkve. Mnogi rukopisi njegovih djela nalaze se u rukopisnom arhivu Male braće. Tu je i najstariji prijepis Osmana, kojeg je napravio N. Ohmučević, po kojemu je prvi put tiskan Osman oko dva stoljeća nakon što je napisan. Jedan od tri sveska Osmana koji su tada prvi put otisnuti vraća se samostanu. Ova knjiga s pečatom samostanske knjižnice koja je zasigurno bila otuđena, nakon lutanja svijetom, opet dolazi kući. U samostanskoj knjižnici dobit će ona posebno počasno mjesto, jer govori o iznimno humanoj gesti Talijana iz Milana.

Fra Stipe Nosić

U povodu dana grada Dubrovnika i blagdana njegova zaštitnika sv. Vlaha 2021., na svečanoj sjednici Gradskog vijeća 2. veljače, uz Družbu sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika, Maju Nodari i Nikolu Obuljena, nagradu grada dobio je i član samostana Male braće fra Pijo Pejić. Službeno obrazloženje fra Pijova priznanja glasi: Dr. sc. fra Pio Pejić dobitnik je „Nagrade Dubrovnika“ za značajan doprinos duhovnom i kulturnom životu Grada. Ove godine navršilo se 50 godina kako je fra Pio Mate Pejić došao na službu u samostan Male braće u Dubrovniku i ova obljetnica je prigoda za prisjetiti se djelovanja ovog samozatajnog franjevca koji je svojim životom i radom značajno doprinio duhovnom, kulturnom i zdravstvenom životu Grada. Fra Pio Mate Pejić rođen je 1937. godine u Sovićima, u Bosni i Hercegovini gdje je završio osmogodišnju školu, a Klasičnu gimnaziju u Zadru i Pazinu. Teologiju je studirao u Zagrebu i Zadru, a 1968. godine doktorirao je na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu. Za vrijeme obnašanja službe kapelana bolnice u Dubrovniku fra Pio je toplim riječima utješio tamošnje bolesnike i bio im pomoć i utjeha u njihovim teškim životnim trenucima. Na kulturnom planu djelovao je kroz Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Dubrovnik gdje je obnašao skoro sve upravljačke dužnosti, između ostalog i onu predsjedničku u razdoblju od 1997. do 2001. godine. Na znanstvenom planu fra Pio je također bio vrijedan i vrlo priznat znanstvenik. Napisao je brojne znanstvene članke koji su objavljeni u ponajboljim znanstvenim časopisima, a posebno se isticao u pitanjima crkvenog prava. Od brojnih nagrada i priznanja koja je dobio za svoj rad fra Pio s ponosom ističe odlikovanje predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franja Tuđmana, koje ga je Redom hrvatskog trolista odlikovao za osobite zasluge u ratu i izravnoj ratnoj opasnosti za Republiku Hrvatsku. Dodjela priznanja Nagrada Dubrovnika ovome velikom čovjeku i dobrotvoru je primjerena zahvala za njegova dobročinstva i kruna njegova doprinosa Gradu.

Kuća u vrtu samostana Male braće, ispod Minčete, napravljena je 1925. za proizvodnju voštanih svijeća. Njezina izgradnja trajala je dvije godine, a pri tom su korištena privremena vrata u istočnom zidu samostanskog vrta. Kuća je, osim zidova, skoro potpuno nestala u požaru koji se dogodio u noći 27. travnja 1983. Od tada je ta zgrada bez krova određenim nestabilnim dijelovima prijetila i ljudima. Zgrada je zajedno s povijesnom jezgrom Dubrovnika 1979. postala dio prostora pod zaštitom UNESCO-a, pa je nije moguće rušiti. Stoga je kapitul Franjevačke provincije sv. Jeronima, kojoj pripada samostan Male braće, na svom zasjedanju u travnju 2019. donio odluku da se kuća obnovi i da se jedan njezin dio koristi u humanitarne svrhe. Nakon što je dobivena građevinska dozvola, grad Dubrovnik je odobrio korištenje prostora „paščare“ na šest mjeseci bez naknade za dizalicu pomoću koje će se preko zidina prebacivati materijal. Ugovoren je posao s građevinskom tvrtkom „Spegra d.o.o.“ iz Splita. Nakon obnove „voštarnice“ posjetitelji zidina neće više u svojim sjećanjima nositi vizuru Dubrovnika s ružnom slikom izgorene kuće.

Poznato je da je samostan u domovinskom obrambenom ratu bio pogođen s čak 51 granate. Država Hrvatska uložila je poslije rata velika novčana sredstva za obnovu samostana uzevši u tu svrhu kredit kod Evropske banke za razvoj. Obnavljajući ovu kuću, samostan Male braće plaćajući porez na dodanu vrijednost omogućuje Državi da na prostoru pogođenom katastrofalnim potresom nastradalim obiteljima obnovi barem dvije do tri kuće.

Fra Stipe Nosić

               misionar iz Afrike poslao nam je božićnu čestitku 

Samostan Male braće čuva sliku Raffaellove Gospe poznatoj pod imenom Madonn della sedia ili „Madonna della Seggiola“ (po sjedalici u kojoj je smještena Marija s Isusom u naručju i Ivanom Krstiteljem sa strane). Riječ je o minijaturnoj kopiji te poznate slike, a sa strane su dvije oslikane stranice s po jednim anđelom koje je moguće preklopiti. Raffaellova Gospa mnogo je puta kopirana. A kao minijatura kopirana je još u 17. stoljeću od slikarice Garzoni Johanne u Firenzi. Uz sliku Raffaellove Gospe vezano je i slikarstvo fra Mata Celestina Medovića (stota je godišnjica njegove smrti). U samostanu je još sačuvana i jedna grafika ove slike. Mate je počeo slikati kao dječak u rodnom mjestu na Kuni. U Dubrovniku u samostanu Male braće, nakon što je obavio novicijat, nastavio je sa slikanjem. U to vrijeme Dubrovnik je pohodio tadašnji vrhovni starješina Franjevačkog reda fra Bernardino Portogruaro, pa mu je fra Celestin kao student 2. godine teologije poklonio dvije slike. Generalni ministar mu je zbog toga obećao da će mu omogućiti studij slikarstva u Rimu. Da bi ga na obećanje podsjetio Medović mu je kasnije po fra L. Valponiju, korizmenom propovjedniku u Dubrovačkoj katedrali, poslao sliku koju je naslikao prema predlošku Raffaelove slike Madonna della sedia iz dubrovačke katedrale. Ne zna se što je bilo od te slike, ali zahvaljujući tome Medović je 1880. otišao u Rim na studij slikarstva. Određeno vrijeme studija proveo i u Firenzi. Tada je proučavao Raffaellovu sliku koja se nalazi tu u Palači Pitti i napisao je da je ona izrađena prema originalu koji je u Dubrovačkoj katedrali. Poznato je da je Medović studij nastavio u Münchenu, gdje je stekao slavu, pa se onda 1893. vratio u samostan Male braće. Ukupno je Medović deset godina kao franjevac usavršavao slikarske tehnike u svjetskim centrima slikarske umjetnosti, a član Franjevačke provincije sv. Frana u Dubrovniku bio je 26 godina, pa je poslije toga 21. kolovoza 1897. inkardiniran Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Fra Stipe Nosić

Biskup mons. Mate Uzinić slavljem svetkovine Bezgrešnog začeća u crkvi Male braće oprostio se od dosadašnje svoje biskupije. Kao imenovani riječki nadbiskup koadjutor odlazi na novu dužnost koju mu je papa Franjo namijenio. Na početku misnog slavlja mons. Uzinić prisjetio se da je upravo u crkvi Male braće uoči svog biskupskog ređenja zajedno s okupljenim vjernicima bio na euharistijskom klanjanju. Ove večeri vjernici su molili Gospodina da nagradi i blagoslovi biskupov rad u Dubrovačkoj biskupiji i pomogne mu da časno i odgovorno vrši novu službu koju mu je Crkva povjerila. I u Riječkoj crkvi pratit će ga zasigurno molitve vjernika bivše biskupije.

Dubrovački simfonijski orkestar u povodu blagdana sv. Nikole i Dana dubrovačkih branitelja donosi glazbu u domove svojih sugrađana i publike. Tradicionalni koncert će se radi epidemioloških mjera održati u crkvi Male braće bez publike, no prikazivat će se u programu Libertas televizije - LTV (program 822 na Max TV; 724 Bnet; 726 A1) na sam dan, u nedjelju 6. prosinca s početkom u 20.30 sati. Također, koncert se može pratiti i na Facebook stranicama Libertas TV-a i Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Gudačkim komornim sastavom DSO-a ravnat će maestro Ivan Hut, a na programu su prigodna djela: Puccinijeve Krizanteme, Albinonijev Adagio u obradi Pavla Dešpalja, Žalobna suita Paula Hindemitha uz solista Šimuna Končića, Čežnja Pavla Dešpalja te Suita za gudače Leoša Janačeka.

Ovim koncertom Dubrovački simfonijski orkestar i u okolnostima pandemije COVIDa-19 održava tradiciju prisjećanja na jedan od najtežih dana u povijesti Dubrovnika i odaje počast svim dubrovačkim braniteljima.

Nikola Tavelić rođen je u Šibeniku oko 1340. U mladim danima stupio je u franjevački red. U Bosni je duže od desetljeća obraćao krivovjerce. Kasnije je živio i radio u Svetoj zemlji, gdje se sa subraćom brinuo za bolesnike, siromahe i hodočasnike. Zajedno s još trojicom subraće, poput svoga utemeljitelja sv. Franje Asiškoga, usudio se na sam Qurban Bajram pred kadijom u Jeruzalemu svjedočiti o Kristovoj nauci. To ih je svu četvoricu koštalo glave. Ubijeni su 14. studenog 1391. i bačeni u vatru. Blaženim je Nikola proglašen 1889. a svetim tek 1970., i prvi je Hrvat kojeg slavi čitava Crkva.

Sliku ovog sveca čuva samostan Male braće, a naslikao ju je dubrovački slikar Ivo Grbić.

Rodio se u gradiću Capestrano (Italija) godine 1386. Ušao je u Franjevački red i po Europi provodio apostolski život, utvrđujući kršćansko ćudoređe i pobijajući krivovjerje. Sokolio je kršćansku vojsku koja je odbijala tursku najezdu, posebno u bitci kod Beograda. Osnovao je samostan u Iloku i u njemu živio i umro 1456.  Zaštitnik je grada Iloka.

Uz ovog sveca vezan je i samostan Male braće i to relikvijom njegova plašta, koji se čuva u ostaklenoj kutiji. Plašt je vjerojatno poslije smrti sv. Ivana Kapistrana u Dubrovnik donio sv. Jakov Markijski, koji je bio njegov subrat, a koji je kao vizitator službeno posjećivao samostane. Sv. Jakov Markijski živio je naime jedno vrijeme i u samostanu Male braće.

Samostan čuva također dvije umjetničke slike na kojima se prikazuje sv. Ivan Kapistran. To je slika, ulje na platnu, u sakristiji na kojoj je Svetac prikazan u skupini franjevačkih svetaca, a koju je početkom 19. stoljeća naslikao Carmelo Reggio (? – 1812.) talijanski slikar rođen u Palermu, a koji je posljednje desetljeće života (na koncu) proveo u Dubrovniku.

U crkvi je također slika nepoznatog slikara, ulje na platnu, na kojoj se predočen Kapistran kako sokoli kršćansku vojsku.

Fra Stipe Nosić

Misionar franjevac Ilija Barišić, koji već gotovo pedeset godina živi i radi u DR Kongo, Afrika, bio je ovih dana u posjetu samostanu Male braće. Predvodio je večernju svetu misu u crkvi 21. listopada, a poslije svete mise susreo se s kumovima i simpatizerima. U spontanom fra Ilijinom izlaganju došla je do izražaja važnost misionarskog djelovanja u širenju Evanđelja i humanitarne pomoći koju misionari i drugi ljudi pružaju ljudima u misijama. Posebno je naglašena važnost pomoći koju je samostan Male braće kroz nekoliko projekata godinama pružao fra Ilijinim misijama. Ta činjenicu naveo je u svom nedavnom pismu i generalni ministar Franjevačkog reda fra Michael Perry. Fra Ilija je u ime svoje Misije zahvalio svima, a posebno onima koji su preuzeli „kumstva“ za školovanje siromašne djece. U ovom trenutku njegova Misija uz pomoć darovatelja pokriva školarinu za više od 1600 takve djece. Za školovanje djeteta u osnovnoj školi plaća se 50 €, a za ono u srednjoj školi 100 €.

Misionar fra Ilija Barišić, koji već gotovo pedeset godina živi i radi u DR Kongo, Afrika, doći će ovih dana u posjet samostanu Male braće. Ovaj samostan pomagao je posljednjih godina njegov rad kroz više različitih projekata. Susret fra Ilije s onima koje zanima njegov misionarski posao i s kumovima koji pomažu školovanje djece u fra Ilijinoj misiji održat će se u crkvi Male braće u srijedu 21. listopada poslije večernje svete mise u 19 sati.

Od više vaga koje su služile u staroj ljekarni Male braće je i ona koja se upotrebljavala za vaganje ljekarničkog praška. Upućuje na to posudica u koju se stavljala određena količina lijeka u prahu, te se ona pomoću utega mjerila. Kad bi mjera praha bila usklađena s utezima, pomoću ručice ispod posudice, sadržaj bi se istresao u pripremljenu ambalažnu vrećicu.

Ova vaga karakteristična je po brončanoj skulpturi liječnika Eskulapa, mitološkog boga medicine. On je tu predočen sa simbolom zmije, znakom koji se u njegovu mitskom snu veže s ozdravljenjem, a koji do danas simbolizira zdravstvenu struku. Još su dva reljefna lika ovog mitskog liječnika i na gornjem dijelu mjernog uređaja. Vaga za praškaste lijekove proizvod je obitelji Sauter oko godine 1880., obitelji koja već preko 250 godina proizvodi vage, a preko 175 godina djeluje kao firma Kern & Sohn. U novije doba tvornica djeluje u Balingenu (Württemberg) u Njemačkoj i proizvode godišnje na milione elektronskih vaga. Duga tradicija proizvodnje vaga u tom području povezuje se s Württemberskim seoskim župnikom Philipp Matthäus Hahn (1739-1790), koji je između ostalog konstruirao „automatsku vagu“ od drveta, na kojoj je pokazivač sam očitavo težinu.

Po svemu sudeći ova vaga Male braće spada u rijetke primjerke, a sličnu sa skulpturom Eskulapa, ali bez posude za prašak, čuva tvornica Kern & Sohn. Vaga je u ljekarni Male braće zasigurno upotrebljavana u razdoblju njenog djelovanja u Malom klaustru, što znači do 1901., kada počinje raditi nova ljekarna koju je uredio Ignacije Amerling (1830-1913).

Fra Stipe Nosić 10/2020.

Osim glavnih samostanskih vrata s monumentalnim portalom u klaustru je još nekoliko vrata koja služe za komunikaciju s drugim dijelovima kuće. Odmah iza glavnog ulaza je trijem, koji zapravo tvori predprostor klaustra. U njemu su vrata prema zapadu koja vode na kor ili u gospodarski dio. U tom prostoru su i dvoja vrata za ulaz u prostorije nove ljekarne. Do uređenja nove ljekarne, prema nacrtu Lorenza Vitelleschi 1828., u tom prostoru nije bilo vrata. Bio je tu samo prozor, a iza je bila portirnica. Na samom ulazu u klaustar su rešetkasta dupla drvena vrata zvana „raštelada“. Ona su napravljena 1939., što znači da su kroz klaustar određeno vrijeme građani mogli šetati, pogotovo kada se 1901. u prostor na ulazu u samostan preselila ljekarna. Na zapadnoj strani klaustra danas su četvera vrata. Neka od njih zajedno s prozorima, otvorena su kad je tu preseljena ljekarna, a prozori su probijeni kako bi ona imala dostatno svjetla. Drugi otvori na toj strani napravljeni su 1935. po uzoru onima na ljekarni. Od tada je tu devet trokrilnih prozora. Od vrata upotrebljavaju se na toj strani redovito uglavnom ona stara u kutu, tik uz sjevernu stranu. Nakon posljednje obnove samostana, zbog ugradnje lifta u zapadnom krilu i drugačije organizacije nekih samostanskih prostora, postala su ova vrata od 2003. glavna vrata za komunikaciju s unutarnjim prostorijama samostana. Malo dalje do njih, na sjevernoj strani, zazidana su vrata koja su nekada iz klaustra vodila direktno u samostansku blagovaonicu. Blagovaonica kao najveća dvorana u samostanu imala je i prozore prema klaustru. Nakon što je ta prostorija dobila svodove, jer i ona je izvorno imala ravan strop, otvoreni su prozori prema gornjoj šetnici Velikog klaustra kao i prozori prema Malom klaustru. Na sjevernoj strani klaustra su i vrata koja su još uvijek u funkciji, a koja su do posljednje obnove bila glavna unutarnja. Pragovi, nadvratnici i dovratnici tih vrata otkrivaju da je, kao što je to s većinom vrata u samostanu, dolazilo do njihove prilagodbe. Zbog ugradnje profiliranog nadvratnika nad ovim vratima, konzola s desne strane na koju se oslanjaju lukovi svoda morala je biti podignuta nešto uvis.

Na istočnoj strani klaustra, smještena je samostanska kapitularna dvorana, koja je danas spojena s prostorom u kojem je sve do 1681. djelovala samostanska ljekarna. Dvorana je kroz povijest služila u različite svrhe, a danas je izložbeni prostor. Na toj strani su i vrata koja su vodila u ljekarnu, dok je tu djelovala. To je bio ujedno i ulaz u sakristiju, koji i danas služi u tu svrhu. Na južnoj strani klaustra velika su vrata kroz koja se u nekim osobitim prigodama ulazilo i još danas ulazi u crkvu. Na kamenom nadvratniku tih vrata sa strane iz klaustra uklesan je natpis: „Domus mea domus orationis est“ (Dom moj, dom je molitve), a ispod nadvratnika u sredini je medaljon gdje je Kristov monogram IHS. Još su na toj strani manja vrata koja vode na propovjedaonicu, ali ona se danas vrlo rijetko koriste. Većina kamenih pragova vrata u klaustru ukrašeno je simbolima perunike.

 Fra Stipe Nosić

Papa Franjo u Assizu a biskup Mate u Male braće

​

Papa Franjo potpisao je jučer u Assizu svoju treću encikliku „Fratelli tutti“ (Svi smo braća).  Danas na blagdan sv. Franje Asisškoga 4. listopada 2020., dokument je objavljen u Vatikanu. Mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački, predstavio je istog dana ukratko sadržaj enciklike pred tv. kamerama u klaustru samostana Male braće.

Mladi franjevci fra Samuel Azemi i fra Pavle Ivić u Franjevačkoj crkvi sv. Frane u Zadru položili su 29. rujna 2020. svečane redovničke zavjete. Učinili su to kod svečane liturgije koju je predvodio provincijalni ministar Franjevačke provincije sv. Jeronima fra Andrija Bilokapić. Ovim činom dvojica mladih franjevaca postala su punopravni članovi franjevačke redovničke zajednice koja se zove imenom najpoznatijeg hrvatskog sveca i crkvenog naučitelja, čija 1600. obljetnica smrti pada samo dan poslije njihovog važnog životnog koraka.

U nedjelju, 4. listopada blagdan je sv. Franje Asiškog. Svečano se slavi u crkvi Male braće, a proslavi prethodi trodnevna priprava, koja tih dana započima u 18,45 sati. U subotu, uoči blagdana, nakon večernje sv. mise, bit će slavljen obred preminuća sv. Oca Franje. 
Na sam blagdan – u nedjelju - sv. mise bit će slavljene u 7; 9,30; 11 sati. Svečano blagdansko slavlje započet će u 18,45 sati dočekom otaca dominikanaca, koji će po starom običaju predvoditi svečanu koncelebriranu sv. misu u 19 sati.

(povodom 1600. obljetnice smrti sveca)

​

Franjevački samostan Male braće pripada Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima. Jeronim koji se punim imenom zvao Sophronius Eusebius Hieronymus (Stridon oko 347. – Betlehem 30. rujna 420.) zaštitnik je Dalmacije, a postao je posebno poznat po cjelovitom prijevodu Biblije s grčkog (Evanđelja) i hebrejskog (knjige Staroga zavjeta) na latinski jezik po takozvanoj Vulgati, kojim je Sveto pismo postalo dostupno i običnom puku. Bez tog djela teško bi bilo zamisliti povijest kulture i civilizacije uopće. Budući da je još za života postao neka vrsta legende uz njega se vežu i različite priče. Navodno je i sam bio svjestan žestoke naravi, pa je rekao: “Parce mihi, Domine, quia dalmata sum” (Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac). Jedna od legendi govori da je lavu izvadio trn iz šape, pa ga je ovaj poslije toga vjerno pratio. Zbog toga umjetnici Jeronima često prikazuju s lavom. 1600. obljetnica smrti sv. Jeronima u Hrvatskoj komemorira se na različitim razinama. Dobro je znati da je, puno prije nego su Mala braća postala dio zajednice koja se zove imenom poznatog hrvatskog crkvenog naučitelja (taj naziv je nastao ujedinjenjem dvije franjevačke provincije 1899.), ovaj samostan štovao tog sveca. Pokazuje to njegov duboki reljef na portalu crkve kojeg su 1498. izradila braća Petrović, kao i njegova slika na drvu koju je na poliptihu u sakristiji naslikao poznati talijanski slikar Pierantonio Palmerini 1528.

Fra Stipe Nosić 9/2020.

Slika Blažene Djevice Marije s djetetom Isusom, koju ima samostan Male braće, naslikana je na limu, dimenzija 28,5 x 39 cm. Slika je s poleđine malim vijcima učvršćena za profilirani metalni okvir, tako da s okvirom ima dimenzije 28,5 x 39 cm. Ona geometrijskom strukturom i kompozicijom odgovara slici koju je 1537. na drvu naslikao Lucas Cranach stariji (Kronach, listopad 1472. – Weimar, 16. listopada 1553.) jedan od značajnijih njemačkih slikara prve polovice 16. stoljeća. Lucasov otac bio je također slikar, a nosio je prezime Sünder (grešnik). Prve pouke u slikarstvu Lucas je dobio od oca, a onda je od 1501. nastavio učiti u Beču. Tu je već 1503. napravio svoja poznata djela u stilu takozvane „Donauschule“. Na slike se 1504. počeo potpisivati „Lucas Cranach“ (Luka iz Cranacha, jer se njegovo rodno mjesto tada tako zvalo). Vjerojatno je to učinio i stoga što mu je otac zbog „čudnog prezimena“ često koristio i potpise: Meister, Moler ili Maler. Lucas je imao dva sina (jedan je Lucas Cranach mlađi) oba slikara, i tri kćerke. Dvorski slikar u Saskoj postao je 1505. i na tom poslu ostao je punih pet desetljeća. Radio je slike i portrete sakralne i profane tematike. Od njega je i 1520. prva slika Martina Luthera (kao augustinskog monaha). Uz to Cranach je vodio ljekarnu u gradu Wittenbergu, kao i tiskaru, odnosno papirnicu, što znači da je imao tri unosna posla.

Original Cranachove Gospe s djetetom Isusom nalazi se danas na glavnom oltaru, kao središnji dio oltarne pale, u katedrali Svetog Jakova u Innsbrucku. Slika je tu došla 1650. iz Dresdena kao dar Erzherzoga Leopolda V. Slika je nazvana Marija Pomoćnica kršćana i postala je jedna od najomiljenijih slika Blažene Djevice Marije, koja je na tisuće puta kopirana po čitavom svijetu. Po toj slici slikar Michael Waldmann mlađi (Freiburg im Breisgau, 1605. – Innsbruck, 1658.) izradio je dvije slike, a ona koju je naslikao 1654. danas se također nalazi u Innsbrucku umetnuta u oltarnu palu u crkvi Majke Božje Pomoćnice (Mariahilf). Napravljeno je i više različitih grafika ove Cranachove slike. Od njih je jednu izradio Schenk Pieter (1660-1711), a jednu Nicolas Bazin (1633-1710), a obje se odnose na sliku Marije Pomoćnice iz Passau. Stari naziv Marija Pomoćnica za Gospu korišten je posebno često za križarskih ratova, kao i kod bitke s Osmanlijama za Beč. Brojne slike, koje su nastale kao kopije Cranachove Gospe nalaze se po srednjoevropskim zemljama. U Zemun su ovu sliku, koju tamo zovu „Zemunska Gospa“, donijeli franjevci poslije oslobođenja od Turaka i Požarevačkog mira 1718. U Ilači u Zapadnom Srijemu također je 1867. na oltar crkve na Vodici kao oltarna pala postavljena kopija ove Gospine slike, a tamošnje svetište zove se "Gospa Ilačka". Kopije Cranachove slike čuvaju još neki franjevački samostani u Hrvatskoj.

Fra Stipe Nosić 9/2020.

Otprilike prije godinu dana neki su samozvani antifašisti iz Korčule napisali, i sa 75 godina zakašnjenja u medije otpravili, smrtnu presudu već ubijenom franjevcu, glazbenom pedagogu i poznatom skladatelju Bernardinu Sokolu, zbog navodne izdaje partizana. Njega su bez suda i presude 28. rujna 1944. kasno navečer iz samostana na otočiću Badiji kod Korčule odveli, pogubili i u more bacili partizani.

Većina medija, poglavito "u regionu", priču samozvanih antifašista prihvatila je zdravo za gotovo. Nedavno smo, međutim, uz druge dokumente, otkrili da su, u svrhu pisanja lažnoga obrazloženja presude, kako to inače čine istinski "praktičari zavjere", korčulanski tobožnji antifašisti organizirano krivotvorili sadržaj knjige korčulanskih partizana. Korčulanski partizani koji su sudjelovali u pisanju knjige Sjećanja jedne generacije nisu fra Bernardina Sokola teretili zbog navodne izdaje partizana ni 1944., ni 1990., kad su objavili knjigu, nego nekoga drugoga.

​

Fra Stipe Nosić 9/2020

​

U samostanskim prostorima od samog početka izgradnje obavljali su se ukopi pokojnika, a većina grobova bila je u klaustru. Zapisi o ukopima prije velikog potresa 1667. nestali su, vjerojatno u požaru koji je samostan zahvatio nakon potresa. Za razdoblje nakon toga sačuvano je nekoliko knjiga u kojima su imena pokojnika koji su pokopani u crkvi, kapitularnoj dvorani, sakristiji i u klaustru. Rukopisi se čuvaju pod brojevima 311 i 415. Od poznatijih imena koja su tu zapisana, ističu se među franjevcima: Andrijašević Vital, 1688.; Bernardin iz Tulona 1742.; Inocent Grgić, 1776.; Ivan Sebastijan Slade, 1777.; Paško Baletin, 1792.; Ivan Krizostom Klešković, 1796.; Serafin Gurić, 1835.; i drugi. Tu su ukopani i neki biskupi franjevci ili oni koji su uz samostan bili vezani, kao što su: Jacint, biskup stonski, 1693. u crkvi ispred oltara sv. Josipa; Hijacint Tvrtković, 1693. biskup stonski; Nikola Ferić, biskup Mrkana i Trebinja, 1739. iza glavnog oltara u biskupski grob; Mario Andrijašević iz Popova, biskup nikopoljski, zatim nadbiskup filipopoljski, 1740. u sredini dvorane kapitula; Anđelo Franchi nadbiskup dubrovački, 1751. iza glavnog oltara; Frano Volanti, bivši biskup stonski, 1774. u sredini kapitula; Benedikt Zuzeri, biskup sofijski, 1778. iza glavnog oltara; i Luigi Spagnoletto, biskup dubrovački, 1799. iza glavnog oltara u biskupski grob; i drugi.

Osim toga u prostorima samostana grobnice su imale plemićke obitelji: Bona, Binciola, Bobali, Bucchia, Caboga, Cerva, Gethaldi, Gondola, Pozza, Procoli, Ragnina, Resti, Saraca, Sorgo, Stay, i druge. U njemu su i vječni mir našli: Miho Brajkov, prva polovica 14. stoljeća, a nadgrobni mu je natpis na pilonu 1.; Đino, sin Aleksija, 1363.; Marin (Maroje) Klementov Gučetić, 1369. u sarkofagu u klaustru; Radun klesar, 1428., a nadgrobni mu je natpis na pilonu 1; Carlo od Chabraia, 1574. u klaustru; Miho Pracat, 1607. u klaustru blizu kapitularne dvorane; Michele di Luca, urar i sabljar, 1608. u klaustru pred vratima propovjedaonice; Resti Gunio Nikolin, 1636. u sakristiji; Ivan Gundulić, glasoviti pjesnik, 1638. u crkvi blizu glavnog oltara; Stay Marija, žena slikara Benka, 1648. u klaustru; Sorgo Nikola Gange, 1662. u kapitulu u kapeli sv. Nikole; Bunić Nikola Franov, knez, 1683. u vlastiti grob u kapeli sakristije; Matija Kopčić, 1659. u klaustru; Bernardin Ričardić, 1716. u crkvi ispred oltara; Grgić Marko, 1737. u crkvi; Nikola Bošković, brat Ruđera Boškovića, 1722. u crkvi, grob br. 8; Resti Giunio Antonio, 1735. u sakristiji; Andrija Altesti (Altestić), 1750. u klaustru; Anica Bošković, sestra Ruđera Boškovića, 1804. u crkvi, grob br. 10.; i mnogi drugi.

Fra Stipe Nosić

Samostansko zdanje, zajedno s dvorištima i vrtovima, primilo je za vrijeme Domovinskoga rata 51 direktan pogodak granatom. Pogođeni su: zvonik, crkva, sakristija, stara knjižnica, muzej, Mali klaustar, krovovi svih zgrada i mnoga stabla u vrtovima. Geleri su pogađali zidove zgrada, probijali u crkvu, samostanske sobe, blagovaonicu i u druge dijelove samostana, pa će ratne rane dugo svjedočiti o tom barbarskom činu. Uništena ili oštećena su vrijedna kulturna dobra. Ipak, najteža oštećenja doživio je Veliki klaustar. Bilo je to na blagdan sv. Nikole biskupa 6. prosinca 1991. Samostan je gađan i u nekoliko navrata u svibnju (29. i 30.) i u lipnju (8.; 19. i 29.) 1992. iako je bio u „neutraliziranoj zoni“, jer su u njemu boravili pripadnici Međunarodnog Crvenog križa iz Ženeve (I.C.R.C.). Iako propisno označen kao stožer Crvenog križa, bio je meta više napada teškom artiljerijom. Danas više i nije moguće uživjeti se u te trenutke. Ostavio ih je zabilježene u pjesničkom nadahnuću Mario Nardelli u pjesmi „Nad agonijom sklada, Klaustru Male braće“ koju je napisao nekoliko dana nakon posljednjeg bombardiranja klaustra.

Veća oštećenja klaustra otklonjena su i njihovi tragovi jedva su danas vidljivi. Najteže je bila oštećena gornja šetnica, i to na nekoliko mjesta, a posebno teško u jugozapadnom kutu. Također je oštećena ograda oko gornje šetnice i to na zapadnom dijelu, pri čemu je njezin dio u jugozapadnom kutu bio destabiliziran, a segmenti 13. i 14. na toj strani posve srušeni. Na ogradi su ostala brojna oštećenja od gelera, kao i brojna manja oštećenja na raznim dijelovima klaustra. Kameni plašt, sa strane vrta u jugozapadnom kutu, bio je na više mjesta jako oštećen. Rigalica u tom kutu bila je potpuno uništena.

Na zapadnoj strani rozete 4 i 5 pretrpjele su manja oštećenja. Teško je oštećen kapitel 20, a figure na kapitelu 8 i 18 imaju rane od gelera. Gelerima su oštećeni dvostruki stupovi, uglavnom oni koji su na strani vrta, i to: 2, 4, 8, 9, 12, 13, 19, 20 25 i 27.

Fra Stipe Nosić

Dana 31. kolovoza 2020. umro je u Tomislavgradu u 97. godini života Ferdo Skočibušić. Rođen je 1923. u Mesihovini kod Tomislavgrada. Od desetero djece koliko su imali njegovi roditelji bio je drugi po starini, a imao je četiri sestre i petoricu braće. Teška sudbina hrvatskog vojnika u II. svjetskom ratu nije mimoišla ni njega. Došao je s jedinicom sve do Bleiburga, a onda je na povratku kući prošao „križni put“, na kojem je prema vlastitom svjedočanstvu pravim čudom ostao živ. Poslije je sudjelovao na različitim radnim akcijama po Bosni. Kasnije je 1948. morao na „dosluženje“ vojnog roka, gdje je u zimi bio u Pirotu na granici s Bugarskom. Tražeći posao, a i zbog bolesti žene koju je trebalo liječiti, a nije imala zdravstveno osiguranje, došao je 1954. u Dubrovnik. Radio je u poduzeću „Luka“ oko 30 godina, i to najviše na dizalici jer je bio niska rasta. Kad je nakon 10 godina rada dobio stan od poduzeća, preselio se u povijesnu jezgru Dubrovnika, u blizinu franjevačkog samostana Male braće. Bio je aktivni član Franjevačkog svjetovnog reda (FSR). Pohađao je često sv. misu, a u posljednjim desetljećima života služio je kod oltara u samostanskoj crkvi Male braće, oko 35 godina. Poslije svake svete mise molio je u crkvi iz svog molitvenika, a po vlastitoj izjavi činio je to često noću u svom domu. Čitao je vjerski tisak, a redovito je pratio „Glas Koncila“. Kad zbog duboke starosti više nije mogao živjeti sam otišao je, pred nekoliko godina, u Tomislavgrad i živio s obitelji pokojnog nećaka. I tu mu je dnevni ritam bio ispunjen molitvom. Na koncu se „u nebo“ preselio s krunicom u rukama. Pokopan je 1. rujna u Tomislavgradu na groblju Karaula. Neka Gospodin našem i njegovu ministrantu podari svoj mir, a Ferdo će zasigurno svoju zahvalnu molitvu i misiju služenja nastaviti i u nebu.

​

Fra Stipe Nosić

​

Dana 31. kolovoza 2020. umro je u Tomislavgradu u 97. godini života Ferdo Skočibušić dugogodišnji ministrant u crkvi Male braće. Živio je dugo godina u Dubrovniku u neposrednoj blizini samostana. Bio je član Franjevačkog svjetovnog reda. Ostat će zapamćen po tome da je gotovo do kada je mogao hodati ministrirao kod sv. mise u crkvi Male braće. Pred nekoliko godina zbog onemoćalosti preselio se kod rodbine u Tomislavgrad. Prošao je „križni put“ od Bleiburga i, prema vlastitom svjedočanstvu, nekoliko puta samo pukom srećom izbjegao smrt. Piscu ovih redaka ostala je u sjećanju njegova priča, koju mu je 2016. ispričao, da je u „koloni smrti“ usput ugledao cisternu a na oknu je bila limena kanta. Zbog neizdržive žeđi napustio je kolonu i počeo piti vodu iz kante. Partizan iz pratnje, koji ga je ugledao, pucao je u njega iz automatske puške. Kanta je bila sva izrešetana mecima, a on je ostao neozlijeđen.

Tijelo zasigurno najstarijeg hrvatskog ministranta bit će 1. rujna položeno u zemlju koju je volio i kojoj se pod stare dane vratio. Neka mu bude laka zemlja i neka počiva u miru Božjem.

​

Fra Stipe Nosić

​

U franjevačkoj crkvi dvije su kamene posude za blagoslovljenu vodu. Po jedna je kod svakih vrata koja sa Straduna vode u crkvu. Također na ulazu u crkvu iz klaustra, s vanjske desne strane, kamena je umjetnička škropionica. Njezina visina, zajedno sa stupom iznosi 177 cm, a širina na najširem dijelu je 75 cm. Sastoji se od više dijelova. Pri podu je vitki stup visine 63 cm, čija debljina je otprilike za trećinu ugrađena u zid. Iznad stope (koja je trenutno zbog promjene razine poda nekoliko centimetara odvojena od njega) stup je ukrašen reljefnim listovima palme, od čega su jedni okrenuti u smjeru zemlje a drugi u smjeru neba. Sredina stupa ovijena je ukrasnim izbočenim prstenom sa sitnim reljefnim kuglama, takozvanim „astragalom“. Drugi dio škropionice je zdjela, vanjskog promjera od oko 57 cm, sa šupljinom oko 42 cm u vrhu, ugrađena je oko 35 cm u zid, a nešto manje od toga izlazi u prostor. I tijelo škropionice ukrašeno je reljefnim motivima a ispod same zdjele s jedne i s druge strane je simbol perunike u reljefu. Treći dio škropionice je njezin plašt koji štiti zdjelu, a ukrašen je različitim reljefnim motivima. Među njima se ističu dva ukrašena stupa sa strane a na svakom od njih u plitkom reljefu uklesano je po jedno škropilo s prikazom četkica na dršku. Neki detalji, uočljivi na ovom dijelu, upućuju na činjenicu da sadašnje mjesto škropionice ipak nije izvorno, a kod prijenosa montirana je s malom greškom. Njezin treći dio je, čini se, previše odvojen od zida i izvučen u prostor. Četvrti dio škropionice kao baldahin prekriva zdjelu, a izrađen je u obliku školjke, što je hodočasnički znak. Širina joj je 60 cm a visina oko 55 cm. Po rubovima gornjeg dijela školjke sitne su reljefne kugle kao i na sredini stupa, a iznad su dvojne spirale iz kojih se diže perjanica prema nebu. Ova škropionica bila je zasigurno negdje drugdje, odakle je skinuta i ugrađena na sadašnje mjesto. Njezina veličina i bogati ukrasi upućuju na zaključak da je bila na nekoj većoj crkvi. U lapidariju je posve sačuvana relativno velika jednostavna kamena škropionica, čija zdjela je također izvana ukrašena velikom školjkom. Nije isključeno da je ona demontirana da bi na njezino mjesto došla ova vrijedna današnja.

Onome koji ulazeći u crkvu umakanjem vrška prstiju ruke uzima vodu iz škropionice i s njom pravi znak križa, pri čemu korača po grobovima drugih, škropila prikazana na stupićima otkrivaju o kakvom se predmetu radi, a simbol školjke želi poručiti da je i on hodočasnik na zemlji i da je njegov život prolazan.

Fra Stipe Nosić 8/2020.

Judita je prvi ep na hrvatskom jeziku kojeg je napisao Marko Marulić (Marcus Marulus, 1450-1524), zbog čega je ovaj poznati književnik i nazvan „ocem hrvatske književnosti“. To kratko književno djelo, tako važno za hrvatsku kulturu, napisano još 1501., tiskano je prvi put u Veneciji 13. kolovoza 1521., pod naslovom: Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena. To znači da na isti datum 2021. pada 500. obljetnica prvog tiska Judite. Prof. Zvonko Pandžić najavio je tim povodom jubilarno i prvo kritičko izdanje ovog Marulićeva djela. Ovdje PROČITAJ!

Koliko se zna, sačuvana su samo dva primjerka tog izdanja, a jedan sa signaturom Knjižnice Male braće (55/IV/45) izložen je u muzeju stare ljekarne.

fra Stipe Nosić 8/2020.

​

​

Slika, ulje na platnu, Gospa s Djetetom Isusom u krilu (dim. 118x97, s okvirom 135x113,5 cm) odgovara posve geometrijskom strukturom i kompozicijom slici francuskog slikara Simon Vouet (Paris 1590. – Paris 1649.). Takva njegova slika nalazi se u državnom muzeju Hermitage St. Petersburg, u Rusiji (dim. 99 x 76,5 cm) Slika Male braće je prema tome nešto većih dimenzija.

Istom slikaru pripisuje se također i zrcalno okrenut motiv ove slike, koji se nalazi kod privatnog vlasnika u Engleskoj.

Činjenica je pak da je Vouet, za vrijeme svoje slikarske karijere, napravio više slika koje u različitim pozama prikazuju Gospu s djetetom Isusom. Poslije njegove smrti njegovi učenici, posebno Michel Dorigny i Claude Mellan, često su imitirali ili kopirali njegove slike.

Postoji i grafika ove Voutove slike, koju je 1640. izradio Daret Pierre (1605-1678). Ispod grafike je distih, koji glasi:

Quo puer aspicitur, quo spectat lumine Matrem non alio cupiunt sidere cuncta regi

(Simon Vouet pinxit ; cum privilegio Regis 1640 Petrus Daret sculpsit Parisii)

Dr. Irena Bratičević distih ovako prevodi:

S kojim je sjajem promatran dječak i s kojim on gleda Majku – oni žele da se tim istim svjetlom sve vodi.

Fra Stipe Nosić 8/2020.

Austrijski inženjer Eitelberger u svojoj knjizi Die mittelalterlichen Kunstdenkmale Dalmatiens in Arbe, Zara, Trau, Spalato und Ragusa, izdanoj u Beču 1861., donio je crteže nekoliko kapitela i nekih drugih umjetničkih dijelova klaustra. Svojim crtežima na početku druge polovice 19. stoljeća ovjekovječio je najvrijednije elemente klaustra. Neki autori poslije su u svojim radovima objavljivali njegove skice. Dokumentarni kratki film bez tona napravljen 1929., za vrijeme posjeta nobelovca Georga Barnarda Shawa, svjedoči o izgledu klaustra u to doba.

Slično su činile i brojne fotografije koje su napravljene desetljećima prije toga. Neke od njih bile su tiskane kao razglednice na kartonu, formata standardne poštanske dopisnice, pa se i poštanskim pošiljkama sklad i ljepota klaustra širila svijetom. Nekoliko tih razglednica objavljeno je u knjizi Dubrovnik sa starih razglednica tiskanoj 1996. u Dubrovniku. Na jednoj od njih, koja prikazuje klaustar s pogledom na fontanu i jugozapadni kut, na kamenoj klupi u dvorištu klaustra između stupova 7 i 8, okrugla je kamena posuda s drvenim poklopcem. U njoj je u to vrijeme čuvana blagoslovljena voda koju se ljudi mogli uzimati i nositi svojim kućama. I fotografije snimljene 1899. u vrijeme rekonstrukcije ograde oko gornje šetnice, koju je financirao Amerling, otkrivaju detalje oko preslagivanja istočnog dijela ograde i izradbe novih njezinih segmenata.

U novije vrijeme tiskane su mnogobrojne razglednice s motivima klaustra. Brojni slikari u različitim slikarskim tehnikama zabilježili su pojedine detalje klaustra. A digitalne fotografije klaustra, nakon razvoja tog medija i interneta, vrlo često umjetničku vrijednost ovog dvorišta šire svijetom.

Fra Stipe Nosić 8/2020.

Dana 22. kolovoza ispod recepturnog stola stare ljekarne izvađen je i postavljen na vidjelo stari drveni stalak za čitanje s franjevačkim grbom. Na njega je postavljena latinska pharmacopea tiskana 1552. autora Bock Hieronymus (1498 – 1554), s naslovom Hieronymi Tragi De Stirpivm, Maxime Earvm,….

Fra Stipe Nosić 8 /2020.

Poslije II. Vatikanskog koncila blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice slavi se na osminu Marijinog uznesenja. Do tada se od 1954., kada ga je uveo papa Pijo XII., blagdan slavio na 31. svibnja. Novi datum je liturgijski logičniji jer je Marija zapravo po uznesenju na nebo postala Kraljicom neba i zemlje.

Da je ona Kraljica u očima vjernog puka od davnina, potvrđuju i umjetnička djela sačuvana u samostanu Male braće. To je mramorni reljef Gospe kraljice na propovjedaonici u crkvi, koji potječe iz 13. ili 14. stoljeća. To je i slika Gospe Kraljice Petra Paula Rubensa (1577 – 1640) na platnu, danas u muzeju, po kojoj je izdavač Adams à Bolswert (oko 1586 – 1659) izradio grafiku s naslovom »Maria mater Dei, Regina caeli« (Marija Majka Božja, Kraljica neba).

Fra Stipe Nosić 8 / 2020.

U 79. godini života, 18. kolovoza 2020., umro je Antun (Ante) Glavor (rođ. 1941.). Antun je kao dječak ministrirao u crkvi Male braće. Bio je član Franjevačkog svjetovnog reda. Franjevački samostan doživljavao je doista svojim, a posljednjih desetljeća života u njemu je provodio duže nego u vlastitom domu. Izgradnju božićnih jaslica u crkvi Male braće vodio je duže od tri desetljeća. To je radio i onda kad mu je tijelo pomalo počelo zakazivati, pa i za Božić 2019. I kod te, za njega posljednje, postave ponašao se kao da će to vječno raditi.

Možda će to gore na nebu zaista i činiti?

Gospodin mu dao svoj mir!

Fra Stipe Nosić

Marko Marulić (lat. Marcus Marulus, 1450-1524) nazvan je „ocem hrvatske književnosti“ zbog svojega epa Judita, prvoga hrvatskoga epa na narodnom jeziku, to jest prema Danteovu uzoru na "otmjenom pučkom jeziku" (volgare illustre). Ispjevao ga je godine 1501., a bio je prvi put tiskan u Mlecima 13. kolovoza 1521. Puni njegov naslov glasi: Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena. Judita sadrži 2126 dvanaesteraca u šest poglavlja. Glavni lik djela istoimena je biblijska junakinja koja spašava svoj narod od velike pogibelji, čime je autor želio osnažiti rodoljubni zanos vlastitoga naroda koji je u to doba bio izložen velikoj opasnosti najezdom osmanlija.

Jedan od samo dva sačuvana primjerka prvoga izdanja Judite čuva Knjižnica Male braće u Dubrovniku. Datum prvotiska otkriva da smo upravo ušli u 500. godinu od objave toga iznimno značajnoga djela za hrvatski jezik, književnost i kulturnu povijest uopće. Povodom te velike obljetnice hrvatske književnosti prof. Zvonko Pandžić priprema jubilarno i prvo kritičko izdanje Marulićeve Judite. U planu je i njezino predstavljanje javnosti baš na samu 500. obljetnicu, 13. kolovoza 2021. godine.

fra Stipe Nosić 8/2020.

U gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kao dio Zbirke sadrenih odljeva fragmenata hrvatske kulturne baštine od 9. do 15. stoljeća, pod inventarnim brojevima HZ-511 i HZ-512 nalaze se sadreni odljevi dviju heksafora klaustra u naravnoj veličini. Ipak, te kopije nisu položajem i smještajem vjerne originalima. Kapiteli su u toj postavi kombinirani. Deset kapitela koji su tu, izabrani su i kopirani s intencijom da otprilike predoče raznolikost, umjetnički izraz i bogatstvo onoga što je prikazano na šezdeset kapitela klaustra. Desna heksafora u gliptoteci odgovara onoj četvrtoj u klaustru s kapitelima 16, 17, 18, i 19, a na mjesto kapitela 20 stavljen je kapitel koji inače stoji na poziciji 48. Lijeva heksafora u gliptoteci kombinirana je pak kapitelima koji međusobno nisu povezani. Na toj instalaciji su kopije kapitela 2, 38, 33, 47 i 54. U sredini izložbenog prostora koji je dobiven od dvije tako kombinirane heksafore, uz odljeve poznatih brončanih figura s dubrovačkog sata, Mara i Bara,  postavljen je i sadreni odljev rozete 9, koja tamo ima inventarni broj HZ-653. U gliptoteci, uz neke druge ovdašnje odljeve umjetničkih figura, pod brojem HZ-654, je i sadreni odljev kamenog kipa Gospe s Isusom u naručju. Originalni kip koji je sada u muzeju stare ljekarne, rad je Petra Martinova iz Milana s početka 15. stoljeća, a jamačno je izvorno bio na vrhu fontane u klaustru.

Fra Stipe Nosić 8/2020.

Trebalo je vjerojatno više od četvrt stoljeća da krošnje dviju naranči u klaustru dosegnu visinu ograde gornje šetnice. Jedna je rasla u jugoistočnom, a druga u sjeveroistočnom kutu dvorišta. Na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca 1991. doživjele su one sudbinu drugih biljaka i ljudi grada Dubrovnika. Bile su zasute granatama napadača s Istoka i pogođene ubojitim gelerima. Gotovo sve naranče u franjevačkom vrtu ispod Minčete vrlo brzo poslije napada otpiljene su i iz njihovih panjeva kasnije su uglavnom izbile nove mladice. S ovim dvjema u dvorištu klaustra nije bilo tako. One su se dugo borile protiv bolesti koju je uzrokovao rat, odnosno geleri granata. Više puta s njih su uklanjani suhi ogranci, pa bi se činilo da su se izvukle. Ipak, nije bilo tako. Ona u sjeveroistočnom kutu 2016. morala je biti otpiljena pri panju. Neki franjevci tvrde da su njezini plodovi bili najslađi. Možda je taj dojam proizvodila činjenica što ih se moglo brati s gornje šetnice?

Naranča u jugoistočnom dijelu pokazivala je duže vremena samo jednu suhu grančicu, a onda pred svetkovinu Velike Gospe 2020. počela se opet djelomično naglo sušiti. Neki ljudi po ulicama Dubrovnika podlegli su udarima gelera istog dana 1991. Materijalna ratna oštećenja po gradu i po prostorima samostana uglavnom su popravljena i više se ne zamjećuju.

Fratarske naranče, svojim živim ratnim ranama, o bezobzirnim ubojicama svjedoče gotovo i tri desetljeća poslije.

Fra Stipe Nosić 8/2020.

Kamenom zidane plohe oko otvorenog dvorišta klaustra, iznad heksafora, rastvorene su okruglim otvorima, koji osim dekorativne uloge imaju i funkciju osvjetljavanja gornjih dijelova donje šetnice. Ukupno je dvanaest tih otvora koje zovemo rozetama, a označavamo ih po istom ključu kao stupove i kapitele. Na svakoj od četiri strane klaustra po jedna je velika rozeta, promjera od oko 123 cm i dvije manje, promjera oko 83 cm. Sa strana svake velike je po jedna mala, što znači da je malih osam. Svaka od četiriju velikih rozeta ima veliki kameni obruč u sredini, a u njemu je slobodan otvor. Male rozete imaju u svojim sredinama kvadrilob. Ti fino klesani kameni ukrasi sačuvani su gotovo čitavi na prvoj, šestoj, desetoj i dvanaestoj rozeti, dok su na trećoj, četvrtoj i devetoj djelomični, a na sedmoj rozeti oštećeni dio nedavno je obnovljen.

Sve rozete ukrašene su kamenom ornamentikom s različitim biljnim i cvjetnim ukrasima, koji su svojim simboličnim značenjem upućuju na liturgiju. Reljefni cvjetni motivi na rozetama na mnogo mjesta su oštećeni. Pogotovo je to tako na stranama okrenutim prema otvorenom dijelu dvorišta. Više je faktora zašto je to tako, a među njima i činjenica da su rozete na zapadnoj strani bile izložene granatama u Domovinskom ratu, pa su neke pretrpjele oštećenja, iako su za vrijeme napada bile zaštićene daskama. Neke od njih na toj strani bile su rekonstruirane samo nekoliko desetljeća prije tog rata. Velika rozeta na sjevernoj strani klaustra, zbog toga što je bila i inače propala, rozeta 8, napravljena je neposredno nakon tog rata kompletno iznova. Poseban problem zadavala je rekonstrukcija rozete 2, velike rozete na južnoj strani. Njezina strana koja gleda prema šetnici klaustra izgledala je dobro, a strana prema otvorenom dvorištu bila je posve propala i nadomještena običnom žbukom. Projekt za njezinu obnovu dugo je kod konzervatora ležao u ladici, a prema njemu trebalo je demontirati stranu prema šetnici, očistiti je, tašelirati i vratiti na mjesto. Kad je dobivena dozvola za obnovu, demontiranje dijela prema šetnici otkrilo je da se njezin kamen posve raspada, jer su oštećenja na njoj bila zatvorena žbukom. Saznanjem da se ti dijelovi neće više moći vratiti na prijašnja mjesta, postupak skidanja je obustavljen, te je pomoću restauratorskog voska uzet uzorak te strane i napravljen otisak u gipsu kako bi pomoću njega bio napravljen onaj dio rozete koji je bio skinut, a on je otprilike bio njezina trećina. Također je, prema od konzervatora izabranom uzorku, napravljen posve novi dio rozete prema otvorenom dvorištu i montiran na mjesto. Posao je obavio klesar Miho Šuljak iz Dubrovnika koji je već prije radio nekoliko replika oštećenih dijelova klaustra. Isti majstor obnovio je 2012. rozetu 7, koja je djelomično bila oštećena s obje strane. Na nekim rozetama danas su vidljive ratne rane. Neke druge su također oštećene ali su im oštećenja prekrivena žbukom.

fra Stipe Nosić 8/2020.

Po likovima i njihovu rasporedu može se zaključiti da je dvanaesta heksafora klaustra, kao zadnja klesarska dionica, što se kapitela tiče, bila rezervirana kao svojevrsni „izložbeni prostor“ klesara. Tu su oni mogli ostaviti svoj umjetnički potpis portretima. Miho Brajkov kao glavni majstor dobio je čast svoj lik staviti na zadnji, 60. kapitel. Uz njega je ovjekovječio likove članova svoje obitelji. Također je „obiteljski“ kapitel onaj 56, gdje su likovi obitelji jednog od Mihovih suradnika. Na žalost, strana tog kapitela prema vrtu oštećena je i nadomještena žbukom. Čitljiva je samo toliko da se vidi da su nadomještena tri lika, i da je na tom kapitelu bilo šest figura, od kojih su sačuvane tri. Na strani prema šetnici okrenut prema jugu je starac s bradom, a prema sjeveru je skulptura mladića. Do njega prema vrtu je djelomično oštećen lik starije žene. Ako se pažljivo pogleda i usporedi pokrivalo za glavu mladića na ovom kapitelu zapaža se da ono sliči pokrivalu kakvo ima majstor Miho. Samo te dvije kape, od brojnih tipičnih srednjovjekovnih koje nose muškarci prikazani na kapitelima, imaju iznad čela slične rupice, što bi moglo označavati status majstora. Rupice su zacijelo imale i praktičnu funkciju pri učvršćivanju pokrivala, zbog zaštite od vrlo agresivne kamene prašine. Uz kapitele klesara, o čijim likovima na njima nagađamo, odmah u njihovoj blizini, na prvom pilonu nadgrobni su natpisi dvojice klesara. Tu je već dobro poznati natpis Miha Brajkova, po kojem je Miho „postao“ i glavni graditelj klaustra. Ali odmah ispod njegova natpisa, malo prema istoku, je natpis nastao osamdesetak godina poslije. Na kamenu je uklesano: „+M.CCCCXXVIII S. DE. MAISTRO RADVN PETRARO. FIOL. DE. BODETA. CV(m) OMNIBVS SVIS.“ (1428. Grob majstora Raduna, klesara, sina Bodete sa svima svojima). Sama činjenica da se ta ploča, našla na tom pilonu uz Mihovu, kao i činjenica da je riječ o nadgrobnom natpisu klesara, upućuje na zaključak da je i taj klesar imao veliku vezu s izgradnjom klaustra. Njegova obitelj mogla je na tom mjestu dobiti grob samo u vrijeme kad je Miho klesao svoj natpis, a čast da to isto učini mogla je pripasti samo jednom od klesara koji je radio s Mihom. To bi mogao biti mladi klesar Bodet, čija je skulptura na kapitelu 56, a čiji je sin Radun po obiteljskoj tradiciji također postao klesar. Po toj pretpostavci klesar Bodet, kad je radio s Mihom i kad je klesao svoj portret, mogao je biti star oko 40 godina. Ako je njegov sin Radun tada bio malo dijete, s normalnim životnim vijekom, mogao je živjeti do 1428. Bodet je zacijelo računao da će grobni natpis za njega kad umre uklesati njegov sin. Iz nekog razloga ovaj je to propustio učiniti. Njihovim nasljednicima, kad je Radun umro, i kad su od samostana dobili dopuštenje da natpis uklešu na mjesto ispod Mihova, bilo je dostatno da na ploču stave ime tada poznatog klesara Raduna, godinu njegove smrti i ime njegova oca Bodete. Sve upućuje na zaključak da je ovdje zacijelo riječ o klesaru Radinu Bogetiću, o čijem popravku klaustra postoji zapis. Ispada da je on nakon jednog od potresa dvije godine prije nego je umro popravljao klaustar, djelo svog oca Bodete koji je u klaustru radio s Mihom Brajkovim.

fra Stipe Nosić 8/2020.

Među ljepšim nadgrobnim natpisima u klaustru je onaj u zidu ispod heksafore 11, između pilona 12 i stupova koji nose kapitel 56. On svjedoči o grobu mladog francuskog plemića koji je svoje vječno prebivalište našao u franjevačkom dvorištu. Na kamenoj nadgrobnoj ploči ukrašenoj iznimno bogatim reljefnim okvirom piše: „HIC IACET NOBILIS GALLVS CAROLVS D(e) CHABRAI D(omi)NUS D(e) PONSAI PRIMVS CASTELLANVS DVCATVS VANDOMIE QUI BIZANTIO REDIENS RHAGVSII OBIIT ANNO ETATIS SVE XVII PRIDIE IDVS IANVARII MDLXXIIII.“ (Ovdje leži plemeniti Francuz Carlo od Chabraia, gospodar od Ponsaia, prvi kaštelan vojvodstva Vandomije, koji je vraćajući se iz Bizanta, preminuo u Dubrovniku u 17. godini svog života, 12. siječnja 1574.)

Vrijeme je to kad su Francuzi s Turcima, nakon trgovačkog ugovora 1536., održavali i dobre političke odnose, a Dubrovnik i Venecija bili su pri tome za Francuze bitni za održavanje veza s Istokom.

Kao što natpis ističe, mladi francuski plemić vraćajući se iz Bizanta umro je u Dubrovniku. Kako u tom trenutku nije bilo mogućnosti da se pokojnikovo tijelo prebaci u Francusku, plemić je pokopan u klaustru. Sličnu sudbinu doživjeli su i drugi. U prostoru pred ulaz u klaustar u zidu je natpis koji svjedoči da su tu pokopana dva hodočasnika Tirit. I u Dubrovačkoj katedrali pokopan je 1559. francuski poslanik u Turskoj De la Vigne, koji se na putu iz Carigrada prema Dubrovniku teško razbolio i iznad Trebinja umro.

U dubrovačkom samostanu je umro i pokopan jedan drugi Francuz, ali on je bio dubrovački franjevac. Riječ je o fra Bernardinu iz Toulona (1679 – 1742) koji je u svojoj dvadesetšestoj godini ploveći po Jadranu zaželio postati franjevac, pa je pristupio dubrovačkoj franjevačkoj zajednici. Obavljao je i službu gvardijana u više samostana. Boravio je jedno vrijeme i u Svetoj Zemlji gdje je kao svećenik pomagao u svetištima. Umro je u Dubrovniku u 63. godini života, 37. godini redovništva, i pokopan u samostanu.

​fra Stipe Nosić 8/2020.