Oslici na kojima je prikazan život sv. Franje Asiškoga nalaze se u 18 luneta klaustra. To znači da se freske ne nalaze samo u dvije lunete od ukupno 20 luneta koliko ih je u klaustru. Nema ih u dvije lunete iznad vrata i prozora kapitularne dvorane (današnji prostor stare ljekarne), jer su freske nastale poslije zahvata koji su se na tim plohama događali. Klaustar je izgrađen u prvoj polovici 14. stoljeća. U početku je njegova donja šetnica barem djelomično bila pod kosom nadstrešnicom, što odaju sačuvani kameni „pjoveri“ na zidu crkve i na istočnom krilu samostana iznad gornje šetnice. Nadstrešnica je već 1376. zamijenjena čvrstom gornjom šetnicom, kada je klaustar dobio lukove s križnim svodovima, a što je učinio Leonardo Stjepanov iz Firenze. Čini se da je taj nadsvođeni dio imao poteškoća. Na klaustru je inače zabilježeno nekoliko obnova, a jedna od njih je i ona 1626. čija godina je uklesana u istočnu ogradu gornje šetnice. Ta, u kamen zabilježena, obnova vjerojatno je bila za vrijeme gvardijanata o. Bonifacija Crijevića (de Cerva) za kojega Serafin Marija Crijević piše da je uredio klaustar.

Očito je da su franjevci vodili računa o izgledu svog klaustra, kad su ga dali uljepšati slikama. Bilo je logično da u njega stave životopis svog utemeljitelja sv. Franje Asiškoga. Nedavni radovi obnove pokazali su da su u samostanu bile i druge freske. O njima međutim u samostanskim arhivima nije do sada pronađeno nešto posebno zapisano. O ovima u klaustru, ipak ima ponešto pisano, što je znak da su cijenjene, ili to pak treba zahvaliti činjenici da su vjerojatno nastale nakon velikog potresa i uvijek bile dostupne očima posjetitelja. Tako, u kronici fra Vitala Andrijaševića (1675.-1734.) za godinu 1703. stoji: „Ove je godine po naredbi Prečasnog gospodina provincijala s njegovim časnim definitorijem ne samo isplaćen dug od stotinu dukata, koji je napravio dubrovački samostan tijekom gvardijanata Časnog gospodina Savina s Pelješca, nego je iste godine Prečasni gospodin provincijal dao da se klaustar dubrovačkog samostana, koji je izvana još od potresa bio bez vapna i pijeska, obijeli i ožbuka na trošak Provincije. Zatim je, uz milodare pobožnih dobročinitelja, dao da se na talijanski način oslika slikama iz života našeg oca Sv. Franje. Ono malo što sam nije mogao završiti učinio je njegov nasljednik.“ Za godinu 1704. u istom dokumentu o radovima u klaustru piše: “I ove je godine urešen klaustar u dubrovačkom samostanu s dozvolom starješine. To je dao izraditi Prečasni otac Benedikt iz Dubrovnika, geometrijskim ili geografskim kartama, osim onih triju sa strane blagovaonice, koje je donio Prečasni otac Augustin iz Župe dubrovačke prilikom svoga povratka u Provinciju.“

Franjevac o. Franjo Jurić u svom vodiču o samostanu Male braće kojeg je napisao 1921. ponavlja podatak kojeg donosi fra Urban Talija da je slike naslikao Zebedeo.“ I za sliku Dubrovnika prije potresa 1667., koju posjeduje samostan Male braće, zapisan je više puta podatak da je rad Zebedea. Tek nedavno, pronalaskom rukopisa u kojem je zabilježen potrošak novca kojeg su franjevci dobili od prodaje otočića Dakse, potvrđeno je da je riječ o venecijanskom slikaru Zebedeo Piccini, koji je neke radove tada izvodio i u crkvi Male braće. Spomenuti rukopis inače sadrži popis izdataka novca kojeg je Dubrovačka franjevačka provincija dobila od prodaje otoka Dakse. Država je naime otok Daksu od franjevaca silom uzela 15. lipnja 1826., pa se o tome vodio dugi pravni proces, i na koncu su franjevci bili prisiljeni 1869. za nju uzeti odštetu od 7500 fiorina.

Prema zapisu u toj knjizi računa, 20. kolovoza 1872. plaćeno je slikaru Zebedeu Piccini 119 fiorina. Tu stoji: „al Pittore Zebedeo Piccini p. lavori in chiesa“. Picciniu su u to doba isplaćena još dva manja iznosa za radove u crkvi, ali radovi nisu precizirani.

Oslike je za vrijeme višegodišnjeg rada obnovila restauratorica Ana Požar Piplica s više suradnika.