Dva bambina Male braće
Stari je običaj slavljenja Božića uz jaslice koje je prvi napravio sveti Franjo Asiški za Božić 1223. u Grecciu u Italiji. U nekim krajevima, kao i u Dubrovniku, još je bio raširen običaj izrade i u božićno vrijeme izlaganje figurica malog Isusa koji se prema talijanskom zvao „bambin“. Samostan Male braće čuva dva prikaza djeteta Isusa, koji spadaju u rijetke sačuvane „dubrovačke bambine“.
Jedan Isusov kipić izrađen je od drveta i obojan. Na glavi mu je metalna kraljevska kruna. Ima podignutu desnu ruku s ispružena tri prsta što označuje Trojstvo. U lijevoj ruci drži kuglu obojanu u plavo a na kugli se vide točkaste oznake u obliku križa. Kugla označuje svijet odnosno svjetovnu vlast, a križ znači vlast na nebu, što predstavlja Krista kao Kralja neba i vasione i Spasitelja svijeta. Svinute noge djeteta Isusa ukazuju na nekadašnji njegov sjedeći položaj. Da je kipić sjedio na nekom zasigurno ukrašenom postolju potvrđuje i željezni šiljak koji je uboden u donji dio njegova tijela.
Riječ je o umjetničkom djelu koji se može smatrati originalnim „dubrovačkim bambinom“ koji je korišten u božićno vrijeme, a po starosti ga se može svrstati uz najpoznatije evropske figure toga tipa.
Drugi „bambin“ kojeg čuvaju franjevci jest ležeća figurica Isusa u ukrasnom omotu izrađenu od kartona, crvenog pliša ukrašenog svilenim vezom. Lik Djetića izrađen je vrlo vjerojatno od voska s nekim dodatnim sastojcima, te je prekriven prozirnom plastičnom folijom koja je služila kao zaštita same figurice. Pri dnu kipića komadić je papira s natpisom „D. P. S. M.“, što zasigurno u nekom skraćenom izrazu označava Isusove jaslice (p. = „praesepe“). Vrlo vjerojatno riječ je o predmetu koji je služio kao iskaz pobožnosti (devocionalija), a koji je došao iz rimske bazilike Svete Marije Velike u kojoj postoji kapelica od jaslica („cappella del praesepio“), tako da se ova veličanstvena bazilika nekada zvala i Sveta Marija od jaslica, a kasnije pak Sveta Marija Snježna. Skraćenica bi stoga mogla talijanski značiti: „Domini praesepe Sante Marie“ (Gospodinove jaslice Svete Marije), ili pak odgovarajući latinski naziv.
U novije vrijeme i Pape su se uključile u ovaj pobožni običaj označavanja Božića figuricom djeteta Isusa, tako da na treću nedjelju došašća na trgu sv. Petra za djecu blagoslivljaju kipiće malog Isusa. Prvi je to učinio papa Pavao VI.
Fra Stipe Nosić
SUNČANI SAT
Iznad gornje šetnice, na zidu zgrade sjevernog krila, na žbuci je naslikan sunčani sat, koji je vidljiv i s donje šetnice. Ta astronomska naprava, poznata već prije 5000 godina, sa sjenom pokazivača (gnomon) mjeri vrijeme. Ovaj sat karakterističan je po tome što ima dva brojčanika i mjeri vrijeme na dva različita načina računanja. Gornji sat pokazuje vrijeme po rimskom računanju sati u danu. Njihov dan sastojao se od vigilija (lat. vigilia = bdjenje), noćnih straža, koje su se od zalaska do izlaska sunca izmjenjivale četiri puta po tri sata. Nakon dvanaest noćnih sati (hora duodecima noctis) izlazilo je sunce, pa je prvi sat u danu bio sat nakon izlaska sunca. Šesti sat od tada (hora sexta) bio je u podne, a poslije dvanaestog sata u danu (hora duodecima diei) bio je zalazak sunca, pa je time započinjao novi dan. Na gornjem satu označene su dnevne ure, pa ima brojčanik s označenim rimskim brojkama (od VIII do XII i od I do VI), i pomoću sunca mjeri vrijeme od 7 do 18 sati.
Donji sat mjeri vrijeme novijim načinom, takozvanim „talijanskim“, koji se počeo primjenjivati u novom vijeku. Dan po tom načinu računanja ima 24 sata, s tim da su se sati brojili od zalaza sunca. Brojčanik na donjem satu ima arapske brojke od 16 do 22., što znači da tim računanjem pokazuje vrijeme samo za sedam sati u danu.
Vrijeme i na jednoj i na drugoj napravi, za sunčanog vremena, otkriva pokazivač napravljen od kovanog željeza. On se sastoji od nakošene željezne šipke, na čijem kraju je limeno nazubljeno sunce s rupicom u sredini. Željezni potporanj, postavljen okomito s obzirom na površinu oslika, podupire pokazivač. Kada na gornjem satu pokazivač svojom sjenom označava 12 sati (podne), njegova sjena zajedno s nazubljenim probušenim limenim suncem na donjem satu označava šesnaesti sat u danu. To je ovisno o godišnjem dobu između 15 i 17 sati, po današnjem načinu brojenja. Talijanski način brojenja sati ponegdje se zadržao sve do 19. stoljeća, kad je uglavnom prihvaćeno brojenje sati u danu od pola noći do 24 sata. Od tada satni mehanizam uobičajeno ima označene sate od ponoći do podne (12 sati) i od podne do ponoći (12 sati).
Uočljivo je da crta koja na gornjem satu dijeli dnevni dio dana na pola, i koja označava 12 sati po mjesnom vremenu, ide vertikalno. To otkriva da je zid zgrade na kojoj je sat naslikan postavljen točno prema sjeveru.
Fra Stipe Nosić
Sunčani sat fra Paška Baletina
Na sjevernoj fasadi zgrade u malom (gornjem) klaustru nalazi se sunčani sat, kojeg je izradio fra Paško Baletin (1715. – 1792.). Sat je 2012. obnovljen, a na njemu se uz fra Paškove inicijale opet pojavio do tada nevidljivi latinski natpis: „Iter solis signans metitur tempora; ab illo Disce fugam rapidi temporis et pretium“. Natpis je Nedjeljko Subotić, koji je jedno vrijeme živio kao franjevac u ovom samostanu, dok je natpis još bio čitljiv, preveo na sljedeći način: „Ovaj meridijan mjeri vrijeme bilježeći put sunca. Od njega povuci nauku o vrijednosti i bježanju vratolomnoga vremena.“
Obnovu sata obavila je restauratorica i slikarica Ana Požar Piplica.
Fra Stipe Nosić
Gospa od krunice
Garofalinijeva Gospa od krunice
Samostan Male braće posjeduje sliku, ulje na platnu dimenzija 65 x 83 cm, koja predočava Blaženu Djevicu Mariju s djetetom Isusom u krilu. Mali Isus zajedno s Majkom u rukama drži krunicu s devet desetica. Glavni motiv slike odredio je njen naziv, pa se ona zove „Gospa od krunice“. Sliku je na Odsjeku za likovnu kulturu Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu još 2005. obnovila Ivana Nina Unković. Na poleđini je restauratorica tada otkrila dio sačuvanog potpisa umjetnika s nekoliko pojedinačnih slova. Od potpisa je tu ostao vidljiv dio riječi sa slogovima „alini“, kao i dodatak na kraju potpisa „pini“ (pinxit). U diplomskom radu restauratorice stoji da je riječ o nepoznatom autoru. Ipak, na osnovu tu navedenih podataka može se s velikom vjerojatnošću tvrditi da je riječ o originalu s potpisom bolonjskog umjetnika Garofalini Giacinto (Bologna 1666. – Bologna 1723.) Tu sliku, zabilježeno je u Gazetta, Firenza 1769., kupio je Marko Grgić (+1794.), za vrijeme putovanja za Izmir u Turskoj. Tu piše: „Checcio la Madonna del Rosario ec. Cap. Marco Garghich Raguseo destinato per Smirne“. Da je riječ o istoj slici koju je tada nabavio Marko Grgić, tadašnji konzul Dubrovačke Republike u Izmiru, govori i činjenica da je njegov „dundo“ fra Inocent Grgić (1691. – 1776.) u to vrijeme u poodmaklim godinama živio u samostanu Male braće. Očito je Marko u Firenzi kupljenu sliku donio u Dubrovnik i darovao je fra Inocentu. Slika danas krasi samostansku blagovaonicu.
Fra Stipe Nosić
Cranachova Gospa
Slika Blažene Djevice Marije s djetetom Isusom, koju ima samostan Male braće, naslikana je na limu, dimenzija 28,5 x 39 cm. Slika je s poleđine malim vijcima učvršćena za profilirani metalni okvir, tako da s okvirom ima dimenzije 28,5 x 39 cm. Ona geometrijskom strukturom i kompozicijom odgovara slici koju je 1537. na drvu naslikao Lucas Cranach stariji (Kronach, listopad 1472. – Weimar, 16. listopada 1553.) jedan od značajnijih njemačkih slikara prve polovice 16. stoljeća. Lucasov otac bio je također slikar, a nosio je prezime Sünder (grešnik). Prve pouke u slikarstvu Lucas je dobio od oca, a onda je od 1501. nastavio učiti u Beču. Tu je već 1503. napravio svoja poznata djela u stilu takozvane „Donauschule“. Na slike se 1504. počeo potpisivati „Lucas Cranach“ (Luka iz Cranacha, jer se njegovo rodno mjesto tada tako zvalo). Vjerojatno je to učinio i stoga što mu je otac zbog „čudnog prezimena“ često koristio i potpise: Meister, Moler ili Maler. Lucas je imao dva sina (jedan je Lucas Cranach mlađi) oba slikara, i tri kćerke. Dvorski slikar u Saskoj postao je 1505. i na tom poslu ostao je punih pet desetljeća. Radio je slike i portrete sakralne i profane tematike. Od njega je i 1520. prva slika Martina Luthera (kao augustinskog monaha). Uz to Cranach je vodio ljekarnu u gradu Wittenbergu, kao i tiskaru, odnosno papirnicu, što znači da je imao tri unosna posla.
Original Cranachove Gospe s djetetom Isusom nalazi se danas na glavnom oltaru, kao središnji dio oltarne pale, u katedrali Svetog Jakova u Innsbrucku. Slika je tu došla 1650. iz Dresdena kao dar Erzherzoga Leopolda V. Slika je nazvana Marija Pomoćnica kršćana i postala je jedna od najomiljenijih slika Blažene Djevice Marije, koja je na tisuće puta kopirana po čitavom svijetu. Po toj slici slikar Michael Waldmann mlađi (Freiburg im Breisgau, 1605. – Innsbruck, 1658.) izradio je dvije slike, a ona koju je naslikao 1654. danas se također nalazi u Innsbrucku umetnuta u oltarnu palu u crkvi Majke Božje Pomoćnice (Mariahilf). Napravljeno je i više različitih grafika ove Cranachove slike. Od njih je jednu izradio Schenk Pieter (1660-1711), a jednu Nicolas Bazin (1633-1710), a obje se odnose na sliku Marije Pomoćnice iz Passau. Stari naziv Marija Pomoćnica za Gospu korišten je posebno često za križarskih ratova, kao i kod bitke s Osmanlijama za Beč. Brojne slike, koje su nastale kao kopije Cranachove Gospe nalaze se po srednjoevropskim zemljama. U Zemun su ovu sliku, koju tamo zovu „Zemunska Gospa“, donijeli franjevci poslije oslobođenja od Turaka i Požarevačkog mira 1718. U Ilači u Zapadnom Srijemu također je 1867. na oltar crkve na Vodici kao oltarna pala postavljena kopija ove Gospine slike, a tamošnje svetište zove se "Gospa Ilačka". Kopije Cranachove slike čuvaju još neki franjevački samostani u Hrvatskoj.
Fra Stipe Nosić 9/2020.
Badijska posljednja večera, sada u samostanu Male braće
Muzej Male braće čuva
"Ecce homo", remek djelo slikara Francesca Francia (1450 – 1517)
Portreti slavnih slikarica
Starozavjetna junakinja Judita u slikarskoj umjetnosti jako je zastupljena. U 16. i 17. stoljeću tom temom bavili su se mnogi poznati slikari. Prema istoj priči umjetnica Artemisija Gentileschi napravila je nekoliko slika, a među njima se ističe Judita u dvije slične verzije (jedna je u Napulju a druga u Firenzi). Na slici je ona prikazala Juditu kako u pratnji sluškinje vojskovođi koljenom pritiska prsa i mačem odrubljuje glavu, dok krv šiklja po bijelim plahtama. Portret slikarice Artemisije, koja je naslikala tu najpoznatiju sliku Judite na svijetu, nalazi se na slici u samostanu Male braće. Na tom ulju na platnu (dim. 88x73 cm) predočena je ona kako prstom pokazuje tekst na svitku knjige drugoj ženi koja drži slikarsku paletu i kistove u ruci. Ovu sliku s dva portreta zasigurno je naslikao francuski slikar Simon Vouet (1590 –1649), jer je na slici žena s paletom njegova supruga Virginia Vezzi ili da Vezzo (1601-1638). Atribuciju potvrđuje podatak da u ovom samostanu također postoji Vouetova slika Gospe koja u krilu drži Dijete Isusa, ulje na platnu (dim. 118x97 cm), za koju je također pozirala Vouetova žena. Prema toj slici Petrus Daret izradio je u Parizu 1640. grafiku s distihom koji glasi: Quo puer aspicitur, quo spectat lumine Matrem non alio cupiunt sidere cuncta regi. (S kojim je sjajem promatran dječak i s kojim on gleda Majku – oni žele da se tim istim svjetlom sve (na svijetu) vodi.
Artemisija Gentileschi rođena je u Rimu 1593. od oca slikara Orazio (1563-1639) i majke Prudentia Montone koja je umrla kad je ona imala 11 godina. Vrijedi kao jedna od najkreativnijih slikarica baroknoga doba. Ujedno je i prva žena „la pittora“ (slikarica) koja se profesionalno bavila poslom koji se do tada smatrao isključivo muškim. Njezin otac uočio je vrlo rano kćerinu nadarenost za boje. Dopustio joj je da radi na njegovim platnima kad je imala samo 10 godina, a vrlo često mu je pozirala. Orazio je prijateljevao sa slavnim Caravaggiom (Michelangelo Merisi da, 1571-1610), koji je ranije također naslikao Juditu i Holoferna, Povjesničari umjetnosti vide veliku sličnost Artemisijine slike s njegovom, a činjenica je da se ona poput oca družila s umjetnicima koji su Caravaggia pokušavali slijediti u stilu slikanja. Kao prvo uspješno njezino samostalno djelo računa se ono nastalo na temu iz starozavjetne knjige Danijelove „Susanna e i Vecchioni“ (Suzana i starci). Taj motiv zapravo odražava gorko iskustvo koje je doživjela kao sedamnaestogodišnjakinja s čovjekom koji ju je trebao podučavati. Dogodilo se to 1611. u vrijeme kad joj je otac sa slikarom Agostinom Tassijem ukrašavao jednu palaču u Rimu pa je zamolio Tassija da pomogne njegovoj kćeri usavršiti slikarsku tehniku. Ovaj je iskoristio odsustvo Orazia i silovao mladu djevojku. Slijedilo je medijski vrlo popraćeno suđenje na kojem je ona, uz tada uobičajene metode mučenja, morala o događaju više puta javno svjedočiti. Na koncu je Tassi bio osuđen, ali kazna nikada nije potpuno izvršena. Nakon završetka procesa, pod utjecajem oca, Artemisija se vrlo brzo udala za umjetnika Pierantonia Stiattesi i otišla s njim živjeti i raditi u njegov rodni grad Firenzu. Tamo se toliko afirmirala da je 1615. kao prva žena primljena u prestižno društvo „Accademia delle Arti del Disegno“. Ipak, njezin život obilježen je bolnim iskustvom što se odrazilo i na njezin umjetnički rad. Slikala je uglavnom portrete, biblijske herojske likove i mitološke ženske figure, tako da su je neki prozvali „osvetnicom s kistom“. Sa suprugom Stiattesijem imala je više djece, koja su umrla u dječjoj dobi, a samo kći kojoj je dala ime Prudentia, po imenu svoje majke, poznata i kao Palmira, doživjela je odraslu dob. U ovom firentinskom razdoblju potpisivala se kao Lomi, što je izvorno prezime njezinog oca, koji je nakon smrti svoga oca živio u Rimu s ujakom te počeo koristiti njegovo prezime, odnosno prezime svoje majke Gentileschi. Čini se da su financijski problemi povezani s Artemisijinom izvanbračnom vezom s Firentincem Francesco Mari Maringhi utjecali na to da se 1621. bez muža s kćeri vratila u Rim, gdje je ostala do 1627. Poslije je do 1630. boravila u Veneciji, pa se nakon toga preselila u Napulj gdje je živjela i radila s mnogim poznatim slikarima. Pošla je 1638. bolesnom ocu u London, gdje je također slikala, ali kad je on 1639. umro, vrlo brzo se ponovno vratila u Napulj, gdje je ostala sve do smrti 1652. ili 1653. Zna se da je sliku Judite, koja se nalazi u firentinskoj palači Uffizi, započela u Firenzi a završila u Rimu. U ovu poznatu galeriju, zbog specifičnog izazovnog prikaza, slika je međutim ušla tek nakon zagovora njezinog prijatelja Galilea Galilei.
Zajednički portret dviju slikarica nastao je zasigurno u rimskom razdoblju Vouetovih, oko 1625., što se može zaključiti po dobi žena na slici, odnosno vremenskom razdoblju u kojem je u Rimu na povratku iz Firenze živjela Gentileschi. Pisani dokumenti također potvrđuju njezino prijateljstvo s Vouetovima, o čemu govore i njihovi uzajamni portreti. Simon Vouet naslikao je više portreta Artemisije kao slikarice, a na jednoj slici uz Artemisijin portret naslikao je i svoj autoportret. Napravio je i sliku s temom Judite. Ali, ono što je očito povezano s kontekstom ovog dubrovačkog dvostrukog portreta jest činjenica da je njegova žena Virginija u Rimu od 1624. do 1626. naslikala Juditu s mačem i Holofernovom glavom, a kao model za Juditu poslužila joj je Artemisija. /Slika se danas nalazi u Musée des Beaux-Arts de Nantes, a grafiku prema toj slici 1626. izradio je francuski slikar Claude Mellan (1598-1688), a te godine on je naslikao i portret Virginije. U to vrijeme, prema knjizi „stanju duša“ u župi San Lorenzo in Lucina, on je živio u blizini Vouetovih, kao i slikar Charles Mellin, (1597- 1649)/. Ta činjenica otkriva da je Vouet, osim što je htio predočiti tadašnji izgled dviju slikarica, ovjekovječio Artemisiju s prikazom trenutka u kojem je ona na svitku knjige pokazivala Virginiji tekst o Juditi. Slikar je zapravo kistom u slici na platnu zabilježio trenutak dogovora dviju slikarica o izradi Virginijine Judite. Ovaj slikovni prikaz ima i duboko simboličko značenje zbog Artemisijinog životnog stanja i umjetničkog stava.
Dubrovački dvostruki portret nije povezivan s Vouetom kao autorom, niti sa slikaricama Artemisijom Gentileschi i Virginijom Vezzi, pa se čini da je riječ o Vouetovu djelu koje je do sada bilo nepoznato. Neki redovnici pitali su se ponekad: što radi slika s djelomično obnaženom ženom (slikaricom Virginijom) na fratarskom hodniku? Sada je jasno da je ona tu došla zahvaljujući svitku knjige, odnosno slikarici Artemisiji i njezinoj slikarskoj orijentaciji na herojske biblijske likove. Jubilarna 500. obljetnica prvog tiska Judite, kojeg kao jedini sačuvani potpuni primjerak čuva samostan Male braće, osim što je u ovom samostanu na vidjelo iznijela neke do sada nepoznate Marulićeve tragove, indirektno je otkrila i portret autorice glasovite slike Judite. Juditina godina pridonijela je tako da Vouetova slika s portretima slavnih baroknih slikarica iz osamljenosti fratarskog hodnika dođe do šire javnosti.
Kada je i kako ovaj dupli portret dospio u Dubrovnik ne zna se. Slika je u franjevačkom samostanu već sigurno bila kada je o njoj u svojim Putnim bilješkama 1852. – 1854. pisao Mijat Sabljar. Opisao je sliku ovako: “Dvije ženske, jedna sjedi i drugoj u košiću pokazuje voće ili nešto drugo, a druga ovoj pokazuje na jedno pismo na papiru, s desnim prstom“. Iako je slika možda bila na mračnom mjestu i nije bila restaurirana (to je učinjeno 1975. u Splitu), pa ovaj uvaženi stručnjak nije tada mogao jasno vidjeti da se u ruci Virginije nalazi slikarska paleta, napisao je tada da je slika „vrlo dobra“. U kontekstu atribucije slike i prepoznavanja likova na njoj, važno je napomenuti da u dubrovačkom franjevačkom samostanu postoji više baroknih slika koje se mogu povezati sa slikarima koji spadaju u krug prijatelja Vouetovih i Gentileschi. Tu je i slika Marije Magdalene, ulje na platnu (dim. 95x105 cm), za koju je također kao model poslužila Virginija. Prema stilu odjeće i drugim nekim tipičnim detaljima, koji prate druge Artemisijine slike ove svetice, može se zaključiti da je ovu sliku svete žene iz Magdale naslikala upravo ona. U krug prijatelja spomenutih slikara spada i Claude Vignon (1593-1670). Budući da su Vignonove slike koje su se nalazile u Lyonskom kartuzijanskom samostanu, o kojima postoje zapisi ali bez opisa sadržaja, u vremenu Francuske revolucije bez traga nestale, nije isključeno da su neke od njih došle do franjevačkog samostana u Dubrovniku. Kartuzija u Lyonu zatvorena je 1791. i prodana kao „nacionalno dobro“, a 17 tamošnjih monaha tada je protjerano. Zamislivo je da su monasi Lyonskog samostana predosjetili tijek događaja, pa su slike prije toga darovali kako i njih ne bi zadesila ista sudbina. Do samostana Male braće možda su slike došle preko francuskih vojnika koji su nakon pada Dubrovačke Republike boravili u jednom dijelu ovog samostana, u kojem je u to doba živio i fra Inocent Čulić poznat po skupljanju rukopisa i starih knjiga.
Fra Stipe Nosić, 8/2021.
Simon Vouet, 1625.
Slikar Lovro Dobričević
(1419-1478)
sa slikarom Matkom Junčićem izradio je 1458. poliptih za glavni oltar Male braće. To djelo nestalo je u požaru nakon velikog potresa 1667. Mala braća čuvaju Dobričevićevu minijaturnu sliku sv. Vlaha s Dubrovnikom u ruci.
