O POVIJESTI
Prvotni samostan Male braće u Dubrovniku bio je utemeljen 1228. u neposrednoj blizini današnjeg hotela "Imperijal". Taj je samostan Republika dala srušiti 1317. godine, s ciljem da ga u vrijeme rata protiv srpskog kralja Uroša II Milutina (1317. - 1318.) njegovi vojnici ne bi koristili za eventualnu opsadu Grada. Prvi pisani spomen franjevačke prisutnosti s imenima fratara u Dubrovniku je iz 1235. godine.
Odluka Republike o rušenju samostana na Pilama bila je ujedno i odluka o osnutku i gradnji novog (današnjeg) samostana unutar gradskih zidina, na zemljištu plemićke obitelji Menčetić, čiji grbovi i danas rese njegovu blagavaonicu. Izgradnja se odvijala u dvije faze: najprije je izgrađena crkva, zatim tri krila samostana i klaustar, a potom, u drugoj fazi, i gornji dio samostana.
Samostan Male braće je u samom početku postao sjedištem filozofskog i teološkog studija. U njemu su lektori od pamtivijeka poučavali redovnike, a od 1462. godine, u njemu je službeno postojao teološko-filozofski studij, a kasnije i gimnazija. Samostan je bio sjedište provincijala opservantske Provincije sv. Frana u Dubrovniku od lipnja 1484. do 1899., kada se ona ujedinila sa zadarskom Provincijom sv. Jeronima.
U njegovoj dugoj povijesti, samostanu je najteži udarac zadala "velika trešnja" na Veliku srijedu, 6. travnja 1667. On je zapravo bio jedno od rijektih zdanja koje je odoljelo samom potresu, ali je stradao neposredno nakon njega u požaru koji se iz susjednih kuća proširio na crkvu i na jedno samostansko krilo u kojem je bila pohranjena dragocijena biblioteka i bogati arhiv. Sve je izgorjelo! Potres je znatno oštetio gornji dio gotičkog zvonika koji je u tijeku obnove zamijenjen kupolom.
Kad je 27. svibnja 1806. Dubrovnik pao pod francusku okupaciju, veći dio samostana i crkvu zauzela je francuska vojska, a kasnije i austrijska. Vojska se zadržala u samostanu sve do 1. svibnja 1825., pričinivši mu znatne štete.
U vremenu između dva svjetska rata, samostan je bio važna odgojna ustanova u Dubrovniku. U njemu su brojni Dubrovčani odgajani u vjeri, i domoljublju. Kulturni, pastoralni i propovjednički rad, kao i karitativno djelovanje, bili su, po nekima, glavni razlozi zbog kojih je i samostan Male braće došao na udar u vrijeme nakon ulaska partizana u Grad. Tri su člana samostana ubijena: fra Toma (Petar) Tomašić i fra Marijan (Luka) Blažić, obojica 25. listopada 1944. na otočiću Daksi, te fra Gerard (Marko) Barbir na groblju Boninovo, 29. listopada 1944. g. - svi bez suđenja.
Po završetku Drugog svjetskog rata, 1944. zabranjen je rad Klasične gimnazije, a 1972. prestao je djelovati i studij teologije. Otada se više ističe spomenički značaj samostana predstavljanjem i korištenjem njegove kulturne baštine (biblioteka, arhiv), a 1955. otvorena je i muzejska zbirka.
Samostan je kroz svoju dugu povijest dao znatan broj redovnika koji su se istaknuli na duhovnom, znanstvenom, književnom, diplomatskom, ljekarničkom, odgojnom i dobrotvornom polju. Tijekom 1991. i 1992. godine, samostan Male braće doživio je drugo teško razaranje u svojoj, preko 750 godina dugoj povijesti. Ovoga puta uzrok nije bio potres, već napad Jugoslavenske narodne armije na grad Dubrovnik. Razaranje je počinjeno ljudskom rukom, pa je time i bolnije. Na samostanski kompleks pala je 51 granata oštetivši krovove, knjižnicu, klaustar, muzej, sakristiju, blagovaonicu, perivoj. Veći dio šteta danas je otklonjen.
